Aktualna borba za reproduktivna prava, s naglaskom na priziv savjesti, koja se posljednjih tjedana našla u centru društvenog interesa u Hrvatskoj, očigledno nije samo specifično hrvatski problem. O istoj temi raspravlja i talijanska javnost, gdje je International Planned Parenthood Federation – European Network (IPPF EN) podnijela kolektivnu pritužbu talijanskoj Vladi i Odboru ministara Vijeća Europe o prizivu savjesti i pobačaju.
IPPF EN navodi da Italija krši zakon 194/1978, s obzirom na rastući broj liječnika i liječnica koji/e se pozivaju na prigovor savjesti i drugog medicinskog osoblja koje opstruira zaštitu prava žena koje žele pristup pobačaju. U članku 9 zakona 194/1978 stoji da postoji obaveza bolnica i regija u osiguravanju pristupa pobačaju, no nadležne službe nisu poduzele potrebne mjere kako bi se pristup pobačaju omogućio u različitim uvjetima, budući da je broj medicinskog osoblja koje se poziva na prigovor savjesti visok.
Talijanska se vlada branila rekavši da se zakon 194 nalazi u ravnoteži između prava na zdravlje i život, s jedne strane, i slobode savjesti medicinskog osoblja kada se radi o izvršavanju pobačaja, s druge strane. Posljedično, navodno otežavanje pristupa pobačaju ne može se smatrati kršenjem članka 11 istog zakona.
Međutim, Odbor ministara Vijeća Europe zaključio je upravo suprotno: talijanska Vlada krši članak 11 navedenog zakona i mora osigurati pristup pobačaju tako da su potrebe pacijentica koje traže pristup pobačaju zadovoljene. To znači da moraju biti poduzete mjere kako bi se osigurala dostupnost medicinskog osoblja koje se ne poziva na priziv savjesti u slučaju traženja pobačaja, uzimajući u obzir činjenicu da se broj i vrijeme traženja pobačaja ne može predvidjeti unaprijed.
Prema podacima pruženima od strane talijanske Vlade, broj liječnika i liječnica koji/e se pozivaju na prigovor savjesti mijenja se od regije do regije, što krši članak E zakona. U članku se navodi da se pristup pravima navedenima u zakonu mora osigurati bez diskriminacije na bilo kakvoj razini, poput rase, boje kože, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, mjesta rođenja ili nacionalnog podrijetla, zdravlja, pripadnosti nacionalnoj manjini, rođenju ili drugom statusu.
IPPF EN je naglasio dvije glavne forme diskriminacije za žene koje traže pristup pobačaju:
1) Diskriminacija na temelju teritorijalnog i/ili socioekonomskog statusa, i to zbog nedostatka garancije o postojanju medicinskog osoblja koje se ne poziva na priziv savjesti, što prisiljava žene da idu od bolnice do bolnice dok ne pronađu strukturu koja im omogućuje pristup pobačaju.
2) Diskriminacija na temelju roda i/ili zdravstvenog statusa između žena koje traže pristup legalno omogućenom prekidu trudnoće i žena i muškaraca koji/e traže druge legalne oblike medicinskih usluga, koje također nisu omogućene na temelju sličnih kriterija.
Odbor ministara Vijeća Europe navodi kako su ti drugačiji temelji diskriminacije usko povezani, zbog čega se može govoriti o višestrukoj diskriminaciji, gdje je određenim skupinama žena u Italiji teže dostupan pristup prekidu trudnoće, kao kombinirani rezultat njihovog roda, zdravstvenog statusa, teritorijalne lokacije i socioekonomskog statusa. Sve je to omogućno zbog neuspjeha nadležnih institucija da osiguraju jednak pristup pobačaju svima.
U odgovoru Italije na navedenu odluku Odbora ministara Vijeća Europe navodi se kako će odluka Vijeća poslužiti kao poticaj za bolju primjenu zakona 194/1978, zbog čega je ministrica zdravlja Lorenzin pokrenula “Technical table” kojim bi se nadgledao rad zdravstvenih ustanova u talijanskim regijama i prikupili podaci o prizivu savjesti na lokalnoj razini, te bi se, u slučaju nedostatka usluge pobačaja u određenim područjima, poduzele potrebne mjere. Ministrica je također naglasila kako će predstavništvo Italije biti u kontaktu s Odborom ministara Vijeća Europe kako bi ih izvijestili o rezultatima monitoringa.
Međutim, u godišnjem izvješću o primjeni zakona 194, koje je Ministarstvo zdravlja napravilo za talijanski Parlament, nigdje se ne spominje kolektivna pritužba IPPF EN-a protiv Italije, kao ni rezolucija Odbora ministara Vijeća Europe koja je uslijedila.
Prema podacima iz izvješća, problem dostupnosti pobačaja ograničen je na sporadične slučajeve u malim regijama: “prvi rezultati monitoringa struktura koje omogućavaju pristup pobačaju i bave se prigovorom savjesti, potvrđuju ono što je već utvrđeno prethodnim izvješćem – na regionalnom nivou, nema poteškoća u ostvarivanju usluge pobačaja. Prema podacima, pobačaji se izvode u 64 posto slučajeva, sa zadovoljavajućom pokrivenošću, s iznimkom dviju vrlo malih regija”.
Očigledno je da Ministarstvo odbija priznati kršenje prava na dostupnost usluge pobačaja, što je već prepoznato od strane Odbora ministara Vijeća Europe.
Bitno je naglasiti da Odbor ministara nije pozvan kako bi sudio o legitimnosti priziva savjesti ili o pravu žena na pristup pobačaju, već kako bi iznio mišljenje o tome kako su reproduktivne usluge u Italiji organizirane, da bi na temelju toga utvrdili je li pravo na pristup pobačaju efektivno zajamčeno ili ne.
Ovaj je primjer iznio na svjetlo dana problem priziva savjesti u Italiji i ravnoteže između istog i prava na reproduktivno zdravlje. Isto se događa i u Hrvatskoj, a kako će se ta situacija razriješiti, tek ostaje vidjeti.
