U četvrtak, 14.11. 2013. u 19 sati, u knjižnici Bogdana Ogrizovića, a u sklopu aktualnog Vox Feminae festivala, održana je promocija knjige Želimira Periša pod nazivom ‘Mučenice’, što idejno i tematski odgovara ovogodišnjem tematu samoga festivala. Zbirka je to priča koja tematizira problematike ženskog roda, povijesnog nasljeđa i identiteta kroz intimnu vizuru samih žena.
Samo predstavljanje otvorila je Gabrijela Ivanov, jedna od organizatorica festivala, a nastavio je sam Želimir Periš kao autor knjige i moderator promocije. O knjizi su govorili Natalija Benetić, nagrađivana spisateljica, zatim Staša Aras, spisateljica i profesorica – “multiliteralna osoba koja stvara književnu produkciju u Zadru”, kako je naveo Periš; te urednik knjige Kruno Lokotar.
“Sama knjiga ‘Mučenice’ zbirka je koja se sastoji od 15 priča, vrlo konceptualno i tematski povezane. Knjigu prati koncept bavljenja rodnom problematikom. Petnaest priča u knjizi su 15 ženskih likova od kojih svaka pripovijeda u prvom licu o svojim osobnim problematikama. Neke od njih su poznate povijesno-mitološke žene, žene iz kulture, najopćenitija lica zapadne kulture koje nam pripovijedaju već poznate priče, no ovaj put iz vlastite perspektive”, dao je svojevrstan uvod sam autor knjige.
Želimir Periš svojim pričama, dakle, “hvata vremenski raspon od maglovitog mitskog doba do podjednako nepouzdane fantastike futurizma, gotovo kronološki, kao u nekakvoj velikoj sagi o Ženi, pri čemu je najviše pažnje posvetio suvremenosti. Njegove pripovjedačice su prvo mitske žene, pa iznimne osobe, e da bi kako se bližimo suvremenosti pravo glasa i govora dobile obične, svakodnevne, sve individualiziranije i emancipiranije, ali nije ni pogrešno ni ironično reći – mučenice. S njima muka proviri tamo gdje joj se čitatelj slabo nada, u ovom našem svagdanjem svijetu, limbu, paklu, što li već jest”, ističe se na službenoj stranici knjige.
“Tih 15 ženskih priča jako su fragmentirane; to su jako mali numerirani odlomci koji na neki način simuliraju i mogu se tumačiti kao dnevnički zapisi, koji iako su zasebni i odvojeni ipak tvore koherentnu cjelinu”, eksplicirao je Periš.
Na samome početku razgovora autora sa sudionicima diskusije otvorila se problematika muškarca koji piše knjigu o ženama, što knjizi daje donekle drugačiju vizuru – u smislu povijesti pisane od strane muškaraca, muškaraca koji su progovarali o ženama i stvarali ženske kontekste – a sada se ponovno javlja muškarac o ženskim problemima, istaknula je Staša.
Na pitanje je li potrebno danas pisati ovakve knjige, Staša Aras odgovorila je da svakako jest potrebno, jer iako se u knjizi govori o ženskim problemima, ti problemi su ujedno i općeljudski problemi – primjerice neplaćeni rad, a i sama pozitivna kritika javnosti na knjigu govori o tome da je takva tematika poželjna.
Pri promišljanju o samoj temi mučeništva i žene kao mučenice, trenutno zamišljamo i čovjeka kao zlostavljača. Čitajući ovu knjigu zaista se pojavljuje taj lik muškarca zlostavljača, no ipak su u ovim pričama negativke same žene, što je zaključila Natalija te eksplicirala da su zapravo majke te koje nas uče da je u redu da nam se događa to što nam se događa, prihvaćajući sistem patrijarhata i živeći prema njegovim pravilima, tako ga reproducirajući.
No, majka iako reproducira patrijarhat jest mučenica, bez obzira što istovremeno možda stvara nove mučenice, objasnio je Periš.
Knjiga, vratimo li se na sam sadržaj, kreće od Eve, Marije i Penelope kao svojevrsnih arhetipova, mitskih likova. Problematika koja je arhetipski poznata, predstavljena je u knjizi na drugi način; na nju se gleda iz nekoga drugog kuta, i to je ono što je u knjizi zanimljivo, istaknula je Staša. Na taj način su vremenski udaljeni likovi i priče uspješno povezani u cjelinu.
Arhetipskim likovima iz prošlosti i njihovim problemima pristupilo se iz drugačije vizure, iz današnje perspektive, kroz pokušaj kontempliranja o njihovim sudbinama. Penelopa je, primjerice, danas simbol vjernosti – žena koja 20 godina čeka svojega muža. Autorova je ideja pri tome bila razmisliti o tome kako je samoj Penelopi bilo tijekom tih 20 godina. Je li ona zaista trebala čekati muža, za kojega je znala da je vjerojatno mrtav, ili ima pravo na osobnu slobodu i ljubav? Krečući se prema suvremenim ženama, autor je uvidio da se one bore s istim problemima, no iz ponešto drugačije perspektive – mučeništvo nije ništa manje, već je postavljeno u druge opcije, zaključio je Periš.
Između razgovora o samoj knjizi, čitani su i pojedini dijelovi Mučenica, što je onima koji nisu pročitali knjigu dalo svojevrstan uvid u sadržaj te poticaj za iščitavanje i promišljanje o ženi i njezinim problemima.
Sam kraj predstavljanja knjige završio je u humorističnom tonu, kroz prethodne komentare sudionika ove diskusije kako knjiga nije vrhunska, a naslov nije uopće atraktivan, do same igrice (u obliku raznih izazova) koju su autoru priredili polaznici škole kreativnog pisanja iz Sušice, kao odgovor na Periševe igrice koje im je priređivao tijekom pohađanja škole.
Jedno od pitanja glasilo je: “Da se ubijem ili da popijem kavu?”, upitao se jednom zgodom francuski književnik i filozof koji bi da je živ točno prije tjedan dana, 07.11., za vrijeme tvoje promocije u Splitu proslavio stoti rođendan. Nađeš li se u sličnoj dvojbi kao i Camus, gdje se u ovoj knjižnici može ostvariti tvoja želja?” Autor je, dakle, morao pronaći mjesto u knjižnici na kojemu se može popiti kava – tj. otići do automata za kavu.
