Projekt uređenja vrta za Učenički dom “Podmurvice Rijeka” u Rijeci, krajem 2011. višestruko nagrađen u Hrvatskoj, plaketom za najljepše vrtove ustanova za mlade od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, te HRT-a, i udruge “Lijepa naša” dodijeljenom zelenom zastavom domu, dosegnuo je i prekooceanske prostore kada su američki studenti/ice, u matičnoj zemlji nagrađeni/e studentskom nacionalnom nagradom za sudjelovanje. To je osobito vrijedno jer je riječ o prvom projektu uređenja vanjskog prostora u Hrvatskoj koji je obuhvatio veći broj korisnika i korisnica, u kojem se primijenila i rodna analiza u sklopu analiza potreba u okolišu i korištenja okoliša objekta, prije i nakon njegova uređenja, u kojoj se uzimao u obzir spol /rod (muški i ženski) korisnika/ica prostora. Rodna analiza, između ostalog, pokazala je kako je djevojkama prostorni uvjet sigurnost u njihovom okolišu na prvom mjestu po vrednovanju. Važni su im prostori druženja, mira i relaksacije, te šetnje koja je važna aktivnost u okolišu i mladićima studentske populacije doma.
{slika}
Podršku razumijevanjem rodne perspektive, te u primjeni rodno osjetljivog pristupa u projektu su dali, prije svega ravnateljica doma Ljiljana Kencel-Drandić, te profesor, krajobrazni arhitekt Daniel Winterbottom. Profesor je tijekom svojeg dugogodišnjeg rada, u projektima krajobrazne arhitekture diljem svijeta za socijalno ugrožene grupacije ljudi, osim za osobe s invaliditetom, djecu oboljelu od AIDS-a, djecu koja doslovce žive na odlagalištu otpada (nerazvrstanog) kao lokaciji roditeljskog zaposlenja, radio i u nekoliko projekata u kojima je imao priliku kreirati prostore za socijalno ugrožene žene, te žene koje rade u otežanim i po zdravlje štetnim okolnostima.
Prilikom projekata susreo se s velikim otporom muškaraca pojedinih zajednica u poboljšanju uvjeta života njihovih supruga i žena te zajednice općenito.
Jedan od takvih projekata je bila gradnja javnog sadržaja za pranje rublja za zajednicu mjesta Santa Ursula u Meksiku. Žene tog mjesta su tradicionalno kilometrima pješačile do prirodnih rječica izuzetno hladne vode u kojoj su prale odjeću za svoje obitelji. Zbog hladnoće vode zdravlje ruku i nogu im je bilo izravno ugroženo. Osim toga, pranje rublja u čistoj prirodnoj vodi stvaralo je potencijal za onečišćenje vode, te ekološki problem naseljima nizvodno od njihovoga, koja su se željela okrenuti turizmu zbog ljepota prirodnog okruženja.
Projekt za žene Santa Ursule izgrađen u duhu multikulturalne suradnje i kroz studentski program poput sličnog u Hrvatskoj, uključio je gradnju sustava za pranje rublja unutar naselja prilikom koje su primijenjene tehnike lokalne arhitekture, zatim gradnju sustava za prikupljanje kišnice, te recikliranje otpadnih voda. U sklopu uređenja, uz tzv. “Lavanderiu” (natkrivene sadržaje za pranje rublja) žene su dobile i novi prostor na otvorenome, maleni trg za druženje nakon posla, te prostor za igru djece. Trg je postao mjesto okupljanja zajednice u cjelini.
Projekt je u samom početku naišao na veliki otpor muškaraca te zajednice zbog, prije svega, promjene koja je u njima izazivala strah, jer bi, između ostalog, novim uređenjem žene dobile više slobode i vremena za sebe kojeg su do tad koristile za dugotrajan put do udaljenih rječica čiste tekuće vode, što se nakon uređenja pokazalo točnim. Jedan od zanimljivih projekata gostujućeg profesora suradnika namijenjenih poboljšanju okoliša žena, te njihove djece je bio i projekt uređenja vrta u sklopu strogog ženskog zatvora. Ovdje vrt s dječjim igralištem ima osobitu ulogu za djecu prilikom posjeta majkama u zatvoru jer im čini tu životnu situaciju manje stresnom, unosi osjećaj svojevrsne normalnosti unatoč okruženju i daje priliku za dječje radosti tijekom posjeta.
Jedan od novijih projekata je uređeni eksterijer uz objekt skloništa za beskućnike/ice, u kojem je veliki broj žena, majki bez doma i trudnica, dobilo moderno uređen okoliš s plohom – vježbalištem na otvorenome, prostorima za sjedenje, igru djece.
Kada je riječ o rodno osjetljivom pristupu u projektu vrta za mlade u Hrvatskoj, primijenjen je i tijekom projektnog dijela izgradnje okoliša. Pritom gostujući studenti i studentice iz Amerike su neovisno o spolu/rodu kroz edukacijski program imali/le priliku učiti u cjelodnevnim radionicama, i to u jesenskim i ponekad ne toliko ugodnim uvjetima vlage i učestale kiše uobičajene na Kvarneru u predzimsko doba. Pokazalo se kako su pritom uistinu jednako izdržljivi i vješti i djevojke i mladići.
{slika}
Razgovorom s većinom djevojaka američke grupe studentica saznala sam kako u njihovoj dobi (većina u dvadesetim i nekoliko studentica ranih 30-ih godina) nemaju predrasuda kako one ili druge djevojke ne mogu ravnopravno sudjelovati u programskim aktivnostima u vrtu, također i zbog pristupa jednakih prilika od profesora i njegova programa temeljenog na prethodnom iskustvu niza sličnih projekata.
Zanimljivo je da je najmlađa od američkih studentica bila članica ženskog nogometnog kluba njenog fakulteta, kojeg prati lik crne pantere na grbu. Kako sam mogla saznati od nje, taj sport je unutar studentskih kampusa za djevojke uobičajen.
Prostrano nogometno igralište u sklopu doma u Rijeci, pak koriste isključivo mladići, te im je sport važna aktivnost kako su ustvrdili tijekom predistraživanja. Odbojkaška ekipa učenica doma, vježbala je pak, u zatvorenoj dvorani. Igralište pogodno odbojci na otvorenom bilo je uglavnom van upotrebe.
Uspoređujući druge kulturalne navike mladih sudionika/ica projekta, zanimljiva je manja popularnost navike cigarete među studentima/icama iz Amerike nego među grupacijama mladih u Hrvatskoj. Kao razlog tome su mi studenti/ice naveli/le jake reklamne antipušačke kampanje za mlade, zbog kojih zapravo vlada trend – ako si pušač/ica – nisi toliko “kul” dok se pušače/ice stavlja u zapećak interijera, te ih se tretira gotovo kao građane/ke “nižeg reda” jer ugrožavaju zdravlje drugih.
Djevojke i mladići kojih je gotovo podjednako, dolaze iz cijele Hrvatske, ponajviše primorskih regija i otoka, u dom gdje provode značajan dio svojeg života radi obrazovanja u području Rijeke. Unutar doma su djevojke i mladići smješteni/ne u zasebna krila zgrade, te je mjesto zajedničkog druženja uglavnom bio eksterijer.
Uključivanje mladih doma u proces gradnje njihova okoliša proizašlo je iz koncepta projekta, s funkcijama i ciljevima, osim uređenja i edukacije i razvoja volonterskog djelovanja koje je učenički dom već pokrenuo kroz volontersku grupu. Od samog začetka projekta vrta ideja vodilja je bila razvijanje odgovornosti mladih prema vlastitom okolišu davanjem participatorne uloge, u odlučivanju o okolišu kroz davanje prilike za sugestije i prijedloge, i prilike sudjelovanja u samom procesu gradnje.
Gradnju vrta su pratile i suradnice psihologinje doma, istraživanjem o korisnosti rada u izgradnji vrta, rada u vrtu, u rekreaciji i relaksaciji.
{slika}
O gradnji pojedinih elemenata vrta, poput zelenog krova, sistema ponovne uporabe kišnice, recikliranim materijalima, tradicionalnoj gradnji, podprostorima vrta: vrtovima staništa, vrtovima za uzgoj hrane, aromatičnog bilja, uresnim vrtovima, te vrtu namijenjenom rekoncilijaciji (vrt mira i suradnje) se učilo kroz organizirane radionice prilagođene slobodnom vremenu mladih doma. Pritom se uključio podjednak broj djevojaka i mladića, no djevojke je ipak u početku trebalo ohrabrivati. Svi uključeni/e su imali/e jednak pristup jednostavnijem priboru za gradnju i vrtnom alatu uz korištenje nužne zaštitne opreme.
Pojedini mladići su hrabrije pristupali upotrebi alata, a neki su već imali predznanja iz svojih obiteljskih domova, čak i za složeniji pribor za gradnju za čije korištenje su ipak morali dobiti dopuštenje roditelja. Upravo pri korištenju pribora za gradnju su se pokazale razlike, pa i otpor pojedinaca, mlađih i starijih, i odraslih sudionika prema suradnji s mladim sudjelovateljicama. U početku se događalo uzimanje alata poput čekića ili tački dok ih koriste djevojke, te prisvajanje, uz stavove koji odražavaju uvjerenje o propisanim rodnim ulogama vezanim uz povezane poslove – to su “muški poslovi”.
Iz tih razloga postavilo se jasna pravila suradnje uz koja će djevojke dobiti priliku odlučiti da li je taj dio posla za njih zahtjevan ili ne, te učiti, jer su se upravo fizička zahtjevnost i nedostatak vještina, navodili razlozima zbog kojih djevojke te alate ne bi trebale koristiti. Time su dobile prostor za ravnopravnu suradnju, tj. prostor odluke i izbora načina sudjelovanja u izgradnji njihova okoliša.
Razgovorom i ohrabrivanjem voditelja/ica projekta, podrškom odgojitelja/ica doma, gostujućih studenata i slijedeći primjer gostujućih studentica, djevojke doma su u sve većem broju sudjelovale u volonterskim zadacima za okoliš zajedno s mladićima. Njihovi osmijesi na licima su bili zapravo najbolji pokazatelj kako im njihovo dobrovoljno sudjelovanje i u segmentu izgradnje, donosi zadovoljstvo, a ne poteškoću ili prepreku. Do kraja projekta su djevojke čak pojedinim danima postale brojnije u sudjelovanju.
{slika}
Radni prostori u interijeru doma bili su svakodnevno ispunjeni fotografijama s aktivnosti u zajedničkom okolišu, te se svaki uspjeh suradnje bilježio putem plakata, pa tako i segment zajedničkog rada i suradnje djevojaka i mladića. To je ohrabrilo i potaknulo uključivanje sve većeg broja mladih doma, te im pomoglo u prevazilaženju predrasuda o isključivo “muškim” i isključivo “ženskim” poslovima i pomoglo im steći nove vještine.
Autorica je magistra inžinjerka krajobrazne arhitekture
Fotografije: Marina Butorac, lokacija: okoliš objekta Učeničkog doma “Podmurvice Rijeka”, listopad/studeni, 2010.
