Ne računajući “ritualne” sindikalne skupove i seljačke blokade prometnica, Hrvati/ce su godinama zazirali od rješavanja problema na ulici. Javnim prosvjedima pribjegavali su samo kad situacija “dogori do prstiju”, i malo tko se usudio vjerovati da bi u dvijetisućitima mogli biti “inficirani”prosvjedima.
No, kad prolistate novine proteklih mjeseci, čini se da će na ulici u dalekom većem broju biti zbog svog stava, nego što su bili na nedavnim predizbornim skupovima; čim se najavio “gay-pride” u Splitu, krenule su najave o protuprosvjedima, strane za i protiv okupljale su se oko (pre)imenovanja
zagrebačkog Titovog trga u “kazališni”, a prosvjeduje se i zbog glazbe. Koncert Lepe Brene ovotjedni je aktualni hit, a “pro et contra” argumetnima baratalo se i oko kontroverznog Marka Perkovića-Thompsona.
Neosjetljivost vlasti
– Možemo zaključiti da se nešto značajno mijenja, ali pravo je pitanje zašto se mijenja? Stječe se dojam da je reakcija građana stvar njihove procjene da drugi načini zahtjeva i pritisaka na vlast ne uspjevaju. Možda izlasci na ulicu nisu poželjni jer se time stvaraju tenzije, što može dovesti do određenih sukoba, ali ako se složimo da je glavni uzrok neosjetljivost vlasti da se kroz formalne kanale odgovori na zahtjeve, mislim da je ovakav trend teško izbjeći i da će prosvjeda biti sve više, ocijenjuje splitski sociolog Zoran Malenica sve veću popularnost prosvjedovanja. Ovdje ipak treba razlučiti “bitne” od “nebitnih” prosvjeda. Bez obzira na uvjerenja, sukobi oko glazbe ili imena trgova i ulica teško su usporedivi s borbom za temeljna građanska prava (ili radnička i studentska), a upravo takvi prosvjedi su i dominantni. Premda u medijima gotovo jednaku pažnju plijene i Lepa Brena i slični.
– Osjećaj diskriminacije je iznimno bitan. I obožavatelji Thompsona smatraju diskriminirajućim zašto mu se ne dozovoljavaju koncerti u nekim područjima Hrvatske, kao što i gay osobe smatraju da su diskriminirane u društvu. Splitski primjer tu može biti znakovit. Dakle, najavio se gay-pride i odmah je uslijedila reakcija u vidu najave protuskupa. U takvoj situaciji, kad imate istovremeno demonstriranje pripadnika dviju koncepcija, sukobi nisu isključeni. Najlakše ih je spriječiti da zabranite jedan, logično onaj “protiv”, no ako to učinite ta skupina će se osjećati diskriminirano i tenzije se samo mogu produbiti, a time i motivi onih prosvjedu protiv, upozorava Malenica.
Različiti povodi
Osobne osjećaje kao glavne motive izlaska na ulicu ističe i Marko Jurčić, član Organizacijskog odbora Zagreb Pridea, koji se slaže s tezom da su građani naše zemlje danas daleko spremiji za svoja prava izići na ulicu nego li što je bio slučaj prije 5-6 godina.
– Recimo, 2004. je bilo nezamislivo da netko može pokrenuti uspješnu inicijativu protiv devastacije grada. Sad je potpuno druga priča. Hrvatska je specifičnost da od individualnih osjećaja nastaju značajni pokreti. Ako netko ruši susjednu zgradu, ljudi su spremni okupiti se i spriječiti to. Ako imate neku veliku temu, poput gladnih u Africi, to u Hrvatskoj nije povod za javno okupljanje. Dok u jednom Londonu dnevno imate 50-ak prosvjeda, od onoga što muči lokalnu zajednicu do globalnih pitanja. No, neupitno je da i mi idemo u tome smjeru, kaže Jurčić. U takvoj situaciji zanimljivi su motivi onih koji prosvjeduju protiv, odnosno mogu li oni imati dovoljno razloga da dođu na ulicu samo da izraze svoje protivljenje.
Ulica odlučuje?
– To bih smjestio u našu ideološku nabijenost, vođenu strasti i emocijama. Zato i možete imati određeni broj ljudi koji će se vrlo lako angažirati na protuskupovima, čak i biti skloniji nasilju. No, nije to samo slučaj u Hrvatskoj. Pa i u SAD-u imate vrlo rizične skupove u kojima protivnici prava na pobačaj često pribjegavaju nasilnim metodama, pojašnjava Malenica.
Tenzije oko zagrebačkog gay-pride danas su nemjerljive u odnosu na ono što se događa u Splitu. Prije osam godina, kada je bio održan prvi zagrebački “Pride”, ocjenjen je kao skup viskog rizika, što je uostalom i bio, no danas je situacija posve drukčija. Dakako, ne i idealna.
– Ovo nam je osmi “Pride”, s temom Zagreb-otvoreni grad. Bez obzira koliko smo aktivističkim nastojanjima pokušali skrenuti na naše probleme, za gayeve i lezbijke Zagreb i danas nije siguran grad. Stoji da je situacija bolja nego u Splitu. Sama činjenica da većina gayeva i lezbijki koji su se javno odlučili izboriti za svoja prava uglavnom žive u Zagrebu ili Rijeci govori o tome. U zatvorenijim sredinama u kojima ne postoji netko tko govori o sebi o onome što jest, reakcije na “Pride” su, na žalost, očekivane. No, tako nešto bilo je za očekivati i u Zagrebu 2002., kad smo prvi put organizirali povorku. Nadam se da će ova slika koju dio građana Splita antiprosvjedima šalje o svom gradu biti promjenjena da bi grad postao onakvim kavim vjerujemo da može biti, kaže Jurčić.
Bez obzira na sve, mogućnost uličnih obračuna ne treba isključiti. Malenica upozorava da se taj problem u splitskom slučaju ozbiljno shvati, a šire gledano vrijeme će pokazati hoće li javni skupovi – kao ustavnom zajamčena prava – zaživjeti u skladu s demokratskim načelima. Lekcije o demokraciji u Hrvatskoj se uče postepeno i uz greške, a u slučaju nasilja one se skupo plaćaju. Međutim, kako ističe Jurčić, neke stvari su već sad naučene. “Policija danas daleko ozbiljnije pristupa pitanju zaštite sudionika povorke, zadnje dvije godine nemamo zamjerki”. Pa ako pravila ponašanja usvoje i prosvjednici, borili se oni za ime trga, pravo pjevača koncert ili nešto treće, ulica bi mogla biti ostati mjesto gdje se na probleme ukazuje, a ne ono gdje se stvaraju novi.
Hrvati/ce na ulice uglavnom izlaze kad im “dogori do prstiju”. Strateški planiranih prosvjeda kojim bi se “preventivno” ukazalo na probleme gotovo da i nije bilo. “Ne mogu se sjetiti da je ijedan prosvjed na taj način planiran. Pride je krenuo jer je se više nije imalo što čekati. Dogodilo se ubojstvo na Strossmayerovom trgu, imali smo beogradski Pride, napadnut nasilnički, na kojem su su i naši sudjelovali i kad su vidjeli što se događa bio je jedinstveni zaključak – to se nikad više ne smije dogoditi. Maturanti su lani napravili fantastičnu priču – bili su stisnuti u zid, ali su izborili svoja prava i pokrenuli su studente. Sve to dovelo je do uzajamne solidarnosti raznih inicijativa. Očito da je prepoznato kako je nesloboda pojedinca nesloboda svih, a to je nešto što je zadivljujuće, veli Jurčić.
Je li “za” i “protiv” na istom mjestu sprecifičnost isklljučivo za ideološki podijeljene zemlje? Sličnu situaciju imamo u Njemačkoj, pogotovo istočnom dijelu, na kojem i danas postoje ideološke podijele lijevo-desno, a prvomajski skupovi (i sukobi) lijevice i desnice u Berlinu su gotovo riutal. “U Njemačkoj je situacija malo drugačija, tamo imate izrazize neonacističke grupe, koje su malobrojne i nabijene emocijama, sklone javnim manifestiranjem stvoriti privid da su značajnije i utjecajnije nego što jesu. No, takvih navika imate i u Italiji, s time da se ondje to djelomično može pripisati mentalitetu, objašnjava Malenica.
