Prvi “Dan žena” nastaje tijekom ranog 20. stoljeća. Nastaje u vremenima obilježenim snažnom industrijalizacijom kada se paralelno razvijaju iznimno jake radničke organizacije i ženski pokreti za opće pravo glasa. 1908. u SAD-u je Socijalistička partija osnovala Ženski nacionalni komitet koji je usvojio prijedlog da se jednom godišnje obilježava “Dan žena” čiji bi temeljni cilj bio borba za žensko pravo glasa. Već iduće godine obilježen je prvi “Nacionalni dan žena”, a s njime i prvi masovni štrajkovi, kontinuirane ženske borbe za pravo glasa i brojni protesti protiv očajnih radnih uvjeta u tvorničkim halama.
Europski socijalisti i socijalistkinje, inspirirane/i događajima u Americi 1910. predlažu Drugoj Međunarodnoj konferenciji žena socijalista – koja se održavala od 26.-27. kolovoza 1910. u Kopenhagenu – da organizira Međunarodni dan žena. I tako je krenulo. Tadašnja predsjednica Konferencije Clara Zetkin s drugim socijalistkinjama počinje raditi na organizaciji međunarodnog događaja, da bi 1911. organizirale prvi “Međunarodni dan žena – radnica”. U odnosu na dotadašnja nacionalna obilježavanja Dana žena, ovo je bio prvi međunarodni ženski događaj, usmjeren na žensku radničku klasu. Clara Zetkin i Luise Zietz sastavile su zaključke donesene na Konferenciji te ih objavile u socijalističkom časopisu Die Gliecheit (Jednakost) koji je od 1892. uređvala Zetkin. Jedan od paragrafa glasio je ovako:
“U dogovoru s klasno osviještenim, političkim i sindikalnim organizacijama proletarijata socijalistkinje svih zemalja svijeta svake će godine održavati Dan žena, čiji krajnji cilj mora biti postizanje ženskog prava glasa. Ovaj se zahtjev mora dovoditi u vezi sa ženskim pitanjem uopće, u skladu sa socijalističkim načelima. Dan žena mora imati međunarodni karakter i mora se pažljivo organizirati.”[1]
Osim općeg prava glasa i rodiljnih prava, na Konferenciji u Kopenhagenu se intenzivno raspravljalo i o pitanjima rata i mira, o ulozi žena u borbi protiv konzervativizma i nacionalizma, o odgoju djece u duhu anti-militarizma, o zahtjevima za 8-satnim radnim danom, o borbi protiv kućnog manufakturnog rada, o problemima noćnog rada žena i djece. Odlučeno je da se 8. mart proglasi danom Međunarodne solidarnosti žena u borbi za mir, demokraciju i ravnopravnost. I ne samo to, 8. mart značio je mobilizaciju revolucionarnog ženskog pokreta i njegovu pripadnost klasnoj borbi.
Intencija izbora ovog datuma zapravo je bila sačuvati sjećanje na krvave događaje 8. marta 1909. godine, kada su čikaške radnice i radnici organizirali štrajkove i sastanke na kojima su formirali svoje zahtjeve za povećanjem nadnica i priznavanjem općeg prava glasa. Kako se vremena mijenjaju, a reformizam utječe na radnički i ženski pokret, tako i povijest blijedi. Inicijalno militantni međunarodni događaj postaje “majčin dan”, “praznik žena” i prilika za darivanje “nježnijeg spola”. I historijat proslave 8. marta u Jugoslaviji nam pokazuje kako je bilo važno da se taj Dan obilježava u duhu njegove izvorne političnosti, a protiv buržujskog “pomodarstva”, pod parolom borbe za jednaka politička i socijalna prava, protiv fašizma i u znaku mobilizacije žena radnica, seljanki i intelektualki. U Otvorenom pismu povodom 8. marta Konferencije za društvenu aktivnost žena Hrvatske ovako stoji:
“8. mart međunarodni je dan žena i pripada Revoluciji. Nitko nema prava da načinom na koji ga proslavlja, taj dan pretvara u lakrdiju, da ga prisvaja za svoja malograđanska iživljavanja koja nemaju nikakvu vezu s revolucionarnim smislom tog datuma, niti da mu daju značenje koji 8. mart ne može dobiti. Svako degradiranje proslavljanja 8. marta kao dana rada žena, obezvrjeđivanje je tog doprinosa i u krajnjoj liniji obezvrjeđivanje kontinuiteta revolucije.”[2]
Poruka je bila jasna. I, premda živimo u nekim drugim vremenima, i njima usprkos, treba se podsjećati povijesti, ženskih revolucija i izvora Međunarodnog dana žena. Samo 6 godina nakon organizacije prvog, 1917. žene su povele Rusku revoluciju. Baš kao što su u Lionu 1831. štrajkale uz lionske tkače, 1844. masovno štrajkale sa šleskim tkačima, sudjelovale u revoluciji 1848., kao što su i 1789. povele Francusku revoluciju.
Proteklih pola godine žene masovno, diljem svijeta, baš kao i u Hrvatskoj, sve su više na ulicama, protestiraju i štrajkaju. Baš kao i na današnji dan. Miriši na mobilizaciju i internacionalizam. Upravo zato što su vremena mračna i teška, razlozi za otpor nikad nisu bili izraženiji i zreliji. Ovaj dan i nije za lažnu skromnost, dozvolite mi da na stogodišnjicu Ruske revolucije odem i korak dalje. Čini mi se da bi još jednom žene, kao što su to učinile i u najvećim povijesnim revolucijama, mogle odigrati ključnu historijsku ulogu u formiranju progresivnih snaga otpora. Iako su žene opće pravo glasa (krvavo!) izborile u većini zemalja diljem svijeta, Međunarodni dan žena nastavljamo politički živiti i organizirati kao dan međunarodne ženske solidarnosti u borbi za ekonomsku, socijalnu i političku jednakost. Posla ima puno, voda je opet došla do grla, još jedna feministička borba počinje. I zato, živio nam 8. mart!
[1] Vidi u: Aniket Alam, “Women’s Day, Lenin and a Riot in Copenhagen”
[2] Nada Cazi, Društveni položaj žene: kako slaviti naše praznike – 8. mart – Međunarodni dan žena, Zagreb: Pregled, 1974., str. 114-115.
