U nedjelju, 7. siječnja održan je zajednički prosvjed Radničke fronte i Levice, političkih lijevih stranaka iz Hrvatske i Slovenije, u vezi slučaja Piranskog zaljeva.
Prosvjedna akcija je održana u 15 sati na hrvatsko-slovenskom graničnom prijelazu Plovanija na “ničijoj zemlji”. Zajedničkom akcijom upozorili smo na nacionalističku maglu koja nam se prodaje na obje strane. Piranski zaljev i sporovi oko njega služe kako bismo se bavili nepostojećim nacionalnim pitanjima, a ne gorućim problemima gospodarske i socijalne politike.
Na prosvjedu se okupilo 50-ak članova i članica Radničke fronte i Levice iz svih krajeva Slovenije i Hrvatske, te su na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku, pred mnoštvom novinara i medijskih kuća, pročitali zajedničko priopćenje:
Piranski zaljev i sporovi oko njega predstavljaju klasičan primjer prodavanja nacionalističke magle kako bi se narodi bavili nepostojećim nacionalnim pitanjima, a ne gorućim problemima gospodarske i socijalne politike. Radi se o zaljevu u kojem većina ljudi iz Slovenije i Hrvatske nikad nije bila, niti će ikad ondje biti, niti im je bitno gdje je zapravo granica. Također, gdje će biti granica u praksi nema nekog značenja. Slovenski i hrvatski brodovi su i do sada slobodno prolazili, ribari su slobodno ribarili, a obje su zemlje ionako u EU. Sve silne priče o “nacionalnim interesima” hrpa su besmislica idealnih i za politiku bacanja prašine u oči.
Je li u “nacionalnom” interesu ribara, bilo hrvatskih ili slovenskih, da isplovljavaju pod pratnjom policijske flote i ribare usred agresivnih manevara tih flota? Je li u interesu radnika i radnica, da se umjesto svojim interesima bave “nacionalnim pitanjima” i produbljivanjima nacionalnih sukoba? Manija militarizacije, zveckanje oružjem i pozivanje na rat nisu u interesu ni jednog ni drugog naroda. Jesu pak u interesu huškača kojima je samo do očuvanja statusa quo i socijalnih nejednakosti.
Dok političari prodaju priče o nacionalnim interesima u Piranskom zaljevu, istovremeno u Hrvatskoj pokazuju nebrigu za najosjetljivije skupine – za bolesnu djecu koja hitno trebaju lijekove, penzionere koji kopaju po kontejnerima, siromašne i nezaposlene, blokirane i ovršene. Hrvatska se suočava s dosad najvećim iseljavanjem mladih iz zemlje što će uskoro dovesti do kolapsa mirovinskog sustava i još većeg društvenog raslojavanja na bogate i siromašne. U ovom trenutku je, po Eurostatovim podacima, čak 1,18 miljuna ljudi u Hrvatskoj u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. U trenutku kada se hrvatski ministar financija hvali BDP-om, suficit samo znači poboljšavanje rejtinga za daljnje zaduživanje, ne i bolji život za sve. Umjesto da spašavaju proizvodnju, znanost, obrazovanje i zdravstvo, vladajući troše za nove automobile i mobitele.
U Sloveniji je pak radništvu dosta mjera štednji, učitelji se pripremaju na štrajk, a borba trafikanata je pokazala svu bijedu atipičnih oblika rada. Iako se i slovenski ministri hvale izlaskom iz krize, sasvim je jasno kako taj prividan ekonomski rast ne znači dobrobit za sve. Oko 280.000 stanovnika, ili svaki sedmi stanovnik Slovenije živi ispod granice siromaštva. U Sloveniji se socijalne i ekonomske razlike neprestano produbljuju (razlika minimalne i prosječne neto plaće je najviša u EU). Čak se djeca u Sloveniji počinju socijalno i ekonomski raslojavati, pa se socijalne razlike sve više reflektiraju i na pismenost – istraživanja su pokazala da su bogati kudikamo pismeniji od siromašnih.
Ukratko, Slovenija i Hrvatska danas dijele sudbinu zemalja na periferiji Evrope, gdje socijalne razlike rastu, radnici gube sva prava, atipični oblici rada postaju norma, a socijalna raslojenost raste. No umjesto da rješavaju probleme svojih naroda, političari jedne i druge strane konstantno potpiruju trenja s vanjskim ili unutarnjim neprijateljima, po potrebi. Politički spektakli poput ovog u Piranskom zaljevu, sasvim su logičan folklor koji prati daljnje rastakanje socijalne države i trećeg vala privatizacije.
Zbog toga je potrebno da zajedno udruženi prosvjedujemo protiv lažne politike. Levica i Radnička fronta zajedno upozoravaju na jalovost aktualnog političkog igrokaza.
Priče o nacionalnom interesu vladajući nam pričaju kako ne bismo shvatili da s druge strane ove “granice” nisu “Slovenci” i Hrvati, njihovi “nacionalni interesi” suprotstavljeni “našim nacionalnim interesima”. S druge strane “granice”, kao i sa ove strane “granice”, nalaze se ribari, radnici i radnice, obični ljudi, naše sestre i braća, koji dijele isti interes – živjeti u miru i od svojeg rada, dostojanstvenim životom. More i priobalje javno su dobro kojim bi se trebalo i moglo upravljati zajednički, vodeći računa o interesima lokalnog stanovništva, a ne fiktivnih “nacionalnih interesa”.
Stanovnici ovih graničnih područja Istre i Slovenskog primorja, hrvatske, slovenske i talijanske nacionalnosti, kroz krvavu su borbu naučili vrijednosti internacionalizma, multikulturalnosti, solidarnosti i dijaloga. Nebrojeno su puta otvoreno, hrabro i zajednički pokazali ratnim huškačima što misle o njihovim granicama i žicama, govoru mržnje i zatvaranju u nacionalne torove. Sigurni smo kako će naši narodi znati stati na put nacionalistima s obje strane, raznim Tromblonima, Tomašićkama, Janšama i Jorasima i prepoznati dimnu bombu koju političari obje strane ubacuju u polje političko-ekonomskih procesa prevodeći ih u nacionalističke sukobe.
