Ovih dana svjedočimo još jednom vrlo poznatom obrascu iz posljednjih 25 godina – riječ je o privatiziranom poduzeću u kojem se počelo govoriti o zatvaranju dijela pogona i otpuštanju radnika i radnica. Javnost negoduje, vlast fingira brigu za radnike i ‘nacionalne interese’, stručnjaci/kinje ‘traže rješenja’, a radnici i radnice u zadnji čas kreću u proteste, zahtijevajući spašavanje svojih radnih mjesta, ali bez konkretne ideje kako da se prema svemu postave. Situacija je toliko tragikomična da dio medija skoro pa da pravi heroje od trojice članova uprave INA-e koji su otišli sa sjednice, srušivši tako kvorum i onemogućivši donošenje odluke o zatvaranju sisačke rafinerije.
Potpuno je jasno da bi zatvaranje sisačke rafinerije nafte, kao i one riječke u bliskoj budućnosti, što se već najavljuje, bilo katastrofalno. U prvom redu bi nastradali sami sisački radnici i radnice, a u drugom redu bi to bila tragedija za već u zadnjih četvrt stoljeća potpuno devastirani Sisak. Osim toga, gledano iz šire perspektive, to bi samo povećalo ukupan broj nezaposlenih, koji je puno veći od službene brojke (koja ne uključuje one koji su s liste nezaposlenih neopravdano izbrisani) i vjerojatno se kreće negdje oko pola milijuna ljudi. Također, zatvaranjem sisačke, a onda za njom i riječke rafinerije, čitava bi zemlja ostala bez ijedne rafinerije nafte i ovisila bi o uvozu naftnih derivata. To je očito i plan mađarskog MOL-a, koji INA-ina postrojenja u Hrvatskoj želi pretvoriti obične prostore za skladištenje te svu naftu u Hrvatsku plasirati iz svojih postrojenja u Mađarskoj. To je i razumljivo – MOL se, kao i sve korporacije, brine isključivo za svoj profit, a energetska neovisnost, strateški industrijski interesi, radnička prava i zaposlenost u Hrvatskoj mu ne igraju nikakvu ulogu.
Nekoliko je tu tragičnih stvari. Kao prvo, INA nikada nije smjela ni biti privatizirana. Za to je dovoljno navesti podatak da je INA u 2013. bila među 10 najvećih kompanija u jugoistočnoj Evropi po visini ukupnih prihoda. Takvu prodaju zlatne koke i strateški bitne kompanije mogu nemušto opravdavati samo zaslijepljeni tržišni talibani. Da bi stvar bila gora, MOL je do upravljačkih prava u INA-i došao nezakonito – podmitivši bivšega premijera Sanadera s 10 milijuna eura, za što je ovaj već osuđen na sudu. Osim toga, MOL vrlo otvoreno krši i ugovor iz 2003, po kojem se on, kao strateški partner, bio obavezao ne zatvarati nego povećati kapacitete rafinerija u Sisku i Rijeci i investirati u njih.
Sve rečene informacije nisu nikakva ni tajna ni novost. Dapače, mito Sanaderu i kršenje ugovora od strane MOL-a često spominje i sam ministar Vrdoljak, koji u javnosti pokušava izgraditi imidž čvrstog borca za ‘hrvatsku stvar’. Ali nitko iz vlasti, a također niti itko od naftnih eksperata ili komentatora po medijima, ne usuđuje se izići iz zadanih ideoloških okvira i iz svega rečenoga izvući jedini logični zaključak i rješenje za problem s INA-om. Ključna je činjenica to da MOL ne samo da ne poštuje svoje prvotne ugovorene obaveze, nego je još i mitom došao do upravljačkih prava. Ako, dakle, MOL tako bezobzirno krši dogovorene obaveze i ako zbog toga čitava zemlja dolazi u još goru ekonomsku poziciju zbog dodatnog povećanja nezaposlenosti i gubitka strateški bitne industrije, nije li tu onda jedno rješenje očito – da se MOL-u ‘zahvali na suradnji’ i da se ta ‘suradnja’ jednostavno prekine. Preciznije rečeno – jedini konkretan zaključak koji se iz svega ovoga može izvući jest da INA pothitno mora biti nacionalizirana, tj. eksproprirana od MOL-a bez odštete, i vraćena u državno vlasništvo. Ako MOL ne poštuje svoje ugovorne obaveze i do upravljačkih prava dolazi mitom, red je da mu se na takve postupke odgovori istom mjerom i da se pritom zaštite ne samo radnici INA-e, nego i interesi čitavoga društva. Nije li suludo misliti da su interesi jedne korporacije, koje ona štiti na višestruko ilegalne načine, važniji od interesa čitavog jednog društva?
Naravno, takav potez, koliko god on zapravo bio logičan i opravdan, ne može se očekivati ni od trenutnih hrvatskih vlasti, ni od onih koji na nju iz opozicije pretendiraju, a koji imaju potpuno jednak ekonomski ‘program’ kao i vladajuća koalicija – čekaj strane investicije koje nikako da stignu i prodaj što god možeš, a onda se čudi da se radnici otpuštaju, a u proračunu više nema novca. Sve naše vlasti su dosad prije svega čuvale interese ponajprije krupnog stranog kapitala (u suradnji s njegovim servisima poput EU, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a) te u manjoj mjeri novonastalog domaćeg krupnog kapitala (tj. tajkuna). O interesima većine društva, kao što i sada vidimo na primjeru radnika rafinerije Sisak i samog Siska, naše kompradorske vlasti nikada nisu vodile računa. Stoga i ne treba gubiti vrijeme na apeliranje vlastima ‘na razum’ i slične tričarije. Jedini koji se mogu izboriti za svoje interese su sami radnici INA-e (i u Sisku i u Rijeci), njihovi sugrađani i sugrađanke i svi/e mi ostali koji ne pripadamo političko-ekonomskim elitama i živimo od svog rada, a na koje će sve to negativno utjecati. A da bismo se uspješno mogli izboriti za svoje interese, prvo ih treba moći jasno artikulirati. Zahtjev bi morao biti samo jedan – umjesto apstraktnih apeliranja na vlasti da ‘sačuvaju radna mjesta’ i naivne nade da će se netko iz vlade, uprave INA-e ili MOL-a smilovati, treba stvari preuzeti u svoje ruke i beskompromisno tražiti nacionalizaciju INA-e. Kako će se to postići – protestima, javnom kampanjom ili radničkom okupacijom rafinerija – potpuno je svejedno. Ako se radnici i radnice INA-e, i nas svih ostalih 99% s njima, sami/e ne izbore za svoja prava i radna mjesta, nitko ih im neće pokloniti. Kome se ovakvi stavovi čine ‘radikalnima’, neka promisli je li bolje na vrijeme biti ‘radikalan/na’ ili se kasnije kajati što smo još jednom nasamareni/e od politike i krupnog kapitala?
