Nadia Sidiqi svim je srcem vjerovala u prava žena. Cijena njene predanosti bio je njen život.
Nadia Sidiqi bila je svjesna da se nalazi u životnoj opasnosti. Ipak, pokušala je ne zamarati se tom činjenicom. Svojim se prijateljima povjerila kako prima prijetnje talibanskih zapovjednika i drugih pripadnika tvrdolinijaškog klera iz provincije Laghman, smještene na istoku Afganistana, gdje je služila kao zamjenica ravnateljice pokrajinskog Odjela za ženska pitanja. “Susrele smo se prošli tjedan, ali opasnost u kojoj se nalazila samo je usput spomenula. Pričala je o tome na koji način unaprijediti razinu obrazovanja žena i njihov položaj na razini provincije”, rekla je gđa Niazi, ravnateljica djevojačke škole u Mehtar Lamu, glavnom gradu provincije Laghman. I netko je svoje prijetnje ostvario i iz vatrenog oružja ubio Sidiqi na njenom putu na posao.
No, nikada nije bilo sumnje da su prijetnje stvarne. Laghman, smješten na glavnoj crti talibanske infiltracije u i iz Pakistana, leglo je pobunjeničke aktivnosti. Sidiqina prethodnica, Hanifa Safi, ubijena je u srpnju u eksploziji autobombe podmetnute pod njen auto, pri čemu su ozlijeđeni i njen suprug i kći. Unatoč tome, Sidiqi je prihvatila posao. “Riskantan posao prihvatila je zbog afganistanskih žena”, dodala je Niazi.
Aktivisti u borbi za ljudska prava širom svijeta odali su počast Nadiji i osudili su okrutno ubojstvo. “Hladnokrvno ubojstvo Nadie Sidiqi jasni je pokazatelj situacije u kojoj se nalaze hrabre žene Afganistana koje se bore za ostvarenje osnovnih ljudskih prava”, stoji u izjavi za javnost Suzanne Nossel, izvršne direktorice Amnesty International-a SAD-a. “Svakodnevnoj opasnosti izlažu se samo zato što zahtijevaju ista prava i mogućnosti, uključujući i pravo na školovanje.”
Gledajući kako se trenutak povlačenja američkih i NATO vojnika 2014. bliži, žene u Afganistanu strahuju da će nestati i ovo malo prava za koja su se izborile u posljednjih deset godina. Dan poslije Nadijinog ubojstva SAD su sa žaljenjem objavile izvješće u kojemu stoji kako se nasilje nad ženama u Afganistanu ne smanjuje. Gđa Niazi upozorava da “…kad se trupe povuku Talibani će nas povući opet na dno.”
“Naša budućnost je crna i ostat će takva dok se Afganistanke ne odvaže zahtijevati obrazovanje za svoju djecu”, predviđa 23-godišnja studentica medicine, porijeklom iz provincije Laghman. “Talibani su ubili Safiu Ahmed-Jan u Kandaharu. Prije nekoliko dana ubili su djevojku koja je pomagala pri cijepljenju protiv dječje paralize u Kapisi. Sada su ubili i Nadiu.”, rekla je.
“Čudno je kako smo zaista mislili da će, nakon 12 godina rata, Talibani osvijestiti svoju humanost. Ali čini se da se nisu niti malo promijenili”, rekla je afganistanska novinarka i aktivistica za prava žena Spogmail Basir. “No, problem nisu samo Talibani. Korijeni muške premoći u Afganistanu puno su dublji od samog stava talibanskih pobunjenika prema ženama. Žrtve grupnih silovanja moguće je osuditi na zatvorsku kaznu za počinjen preljub, a one koje bježe od muževa zlostavljača počinile su zločin, gledajući običaje i kulturu.”
Rekla mi je da joj Talibani stalno prijete, ali da se ne obazire na to. Na telefonske prijetnje odgovarala im je: “Ja sam vaša sestra. I molim se, kao i vi, pet puta dnevno.” Jedini odgovor koji je dobila bio je: “Ti nisi naša sestra jer ona nikada ne izlazi van nepokrivena. Ženi je mjesto kod kuće ili na groblju.”, objasnila je Nizia, prisjećajući se svog zadnjeg sastanka sa Sidiqi.
“Nadia Sidiqi bila je stara žena i Talibani su je vrijeđali. Hidžab meni osobno ne predstavlja problem jer ga nosim svakodnevno. Na posao u bolnicu odlazim pokrivena. Ono što ja vidim kao temeljni problem su nepismeni pakistanski agenti Talibani” objašnjava studentica medicine. “Prošlo je četiri godine otkako sam se posljednji put usudila posjetiti rodno selo i svoju obitelj. Sigurna sam da će me Talibani ubiti zato što idem na sveučilište. Čest je slučaj da se Talibani iz mog sela koji žive u Pakistanu vraćaju u Afganistan da bi ubili Afganistance i žene. Želim im reći da je bolje svoju majku ili vašu sestru odvesti afganistanskom nego pakistanskom liječniku. U svijetu ima mnogo muslimanskih zemalja u kojima žene pohađaju škole i sveučilišta. Po čemu smo mi drugačiji?”
No, nema smisla pokušavati urazumiti takve ljude. Studentica kaže kako su Talibani jednoga dana pozvali njenoga brata i rekli mu da njegova sestra odlazi u američku vojnu baze radi seksa. On ju je pratio tjedan dana dok se nije uvjerio da putuje samo od kuće do sveučilišta i natrag. “S obzirom da su Talibani vrlo prizemni, smatraju da je svaka žena poput njih. Zapravo, s medicinskog stajališta, oni su psihički bolesni”, rekla je.
Smrt gđe Sidiqi prestrašila je učenice i učiteljice njene škole i primjetan je slabili odaziv na nastavu. I sama Niazi razmišlja o tome da napusti provinciju Laghman. Njena je kći na završnoj godini srednje škole. “Želim se preseliti u Kabul gdje bi njene šanse za višim obrazovanjem ipak bile malo bolje.”
Bez obzira na sve, Talibani ne mogu smatrati nastalu situaciju uspjehom. “Ako Talibani tvrde da su ubojstva žena znak otpora, neka se srame”, kaže studentica. “Ubijanje nevinih žena je jadno, a ne čin ponosa.” I Basir se slaže i tvrdi: “Ubojstvo žene poput Nadie Sidiqi samo dokazuje moralnu slabost Talibana.”
No, mala je to utjeha jer 2014. se nepovratno približava. Studentica medicine govori u ime svojih sestara: “Apeliram na Obamu i Hillary Clinton: molim vas, nemojte prepustiti Afganistanke na milost i nemilost teroristima.”
Prevela i prilagodila: Ana Begić
