Kulturalno prisvajanje je pojam koji ne čujemo često u svakodnevnoj konverzaciji, što znači da ga neizbježno pogrešno shvaćaju oni koji se osjećaju napadnuto od feminista/kinja, sociologijski obrazovanih blogera/ica i drugih koji/e koriste ovaj pojam.
Mnogi bijelci i bjelkinje koji nose dredlokse ili kupuju bindije na internetu shvatili/e su termin ‘kulturalno prisvajanje’ kao policijsku mjeru koja određuje što bijeli ljudi smiju ili ne smiju nositi i uživati u tome.
Budući da smatraju svoje modne izbore oblikom osobnog izražavanja, neki/e misle da su nepravedno kritizirani/e samo zato što se oblače ili ponašaju onako kako im odgovara.
Isto možemo reći i za one koji/e smatraju da je kritika Harlem Shake mema, ili što god da je prošlog mjeseca radila Miley Cirus, iritantan oblik hipsterstva – samo zato što nešto dolazi iz crnačke kulture, kažu, to ne znači da bijeli umjetnici/e to ne mogu imitirati i u tome uživati.
A zatim postoje i ljudi koji misle da je sve kulturalno prisvajanje – od upotrebe baruta do popularnosti čaja diljem svijeta.
Oni su umorni od određenih oblika kulturalnog prisvajanja – kao što su npr. modeli koji nose indijanske perjanice – koje su označeni kao problematični, dok se mnogi od nas dave u Chipotle burritosima, vježbaju jogu i ubacuju u usta sushi pomoću kineskih štapića.
I u pravu su.
Gdje povlačimo granicu između ‘prikladnih’ oblika kulturalne razmjene i štetnijih obrazaca kulturalnog prisvajanja?
Da budem iskrena, mislim da ne postoji tanka, pravocrtna linija između ova dva pojma.
No čak i ako je ta linija između razmjene i prisvajanja nepravocrtna, izvijena, spiralna i puna petlji, ona ima svoju početnu točku: poštovanje.
Što kulturalna razmjena nije?
Jedan od razloga zašto je mnogima tako teško shvatiti pojam kulturalnog prisvajanja je taj što su zapadnjaci navikli nametati svoju kulturu drugima i uzimati zauzvrat sve što žele.
Skloni smo o ovome razmišljati kao o kulturalnoj razmjeni, premda se zapravo ne radi o razmjeni kada svoje susjede tjerate da prihvate vaše ideale istovremeno kradući stvari iz njihovog obiteljskog naslijeđa.
Prava kulturalna razmjena nije proces u stilu “Evo ti moja kultura, uzet ću nešto od tvoje”, kao što ponekad mislimo. To je nešto što bi trebalo biti uzajamno.
Samo zato što Indijci u Americi nose poslovna odijela, to ne znači da svi Amerikanci posjeduju bindije i sarije. Samo zato što crnci i crnkinje izravnavaju kosu, to ne znači da svi Amerikanci imaju pravo na dredlokse.
Činjenica je da zapadna kultura traži, a ponekad i zahtijeva asimilaciju. Nije svaka kultura izabrana da bude otvorena tome da je na isti način usvajaju nepripadnici te kulture.
A za to postoji dobar razlog.
‘Etnička’ odjeća i frizure još uvijek su stigmatizirani kao ‘neprofesionalni’, hrana iz drugih kultura se tretira kao egzotična prošlost, a govor (dijalekt) ljudi koji nisu bijelci se ismijava i oponaša.
Znači radi se o neravnopravnoj razmjeni između zapadne kulture – svekonzumirajuće mješavine prepojednostavljenih i utrživih stranih utjecaja s kapljicom Coca Cole ili Pepsija – i marginaliziranih kultura.
Ljudi svih kultura nose poslovna odijela i košulje s ovratnikom kako bi preživjeli. No kada se radi o pripadniku/icu dominantne kulture, prisvajanje odjeće, hrane ili slenga drugih kultura nema nikakve veze s preživljavanjem.
Dakle, to što bismo kao slobodni ljudi trebali nositi kakvu god odjeću i frizuru želimo, koristeći nečije tuđe kulturalne simbole kako bismo zadovoljili osobnu potrebu za samoizražavanjem – to je čin privilegiranosti.
Jer onima među nama koji se osjećaju prisiljenima da promijene svoj izgled, ponašanje i govor samo zato da bi zaradili dovoljno poštovanja da ostanu zaposleni i sigurni, načini samoizražavanja su još uvijek ograničeni.
Afričko-američki engleski jezik (African American Vernacular English – AAVE) dosljedno je tretiran kao manje vrijedan od standardnog engleskog jezika, no ljudi ‘izbjeljuju’ crnački sleng i koriste izraze koje jedva da razumiju kao fore ili kako bi ispali cool.
Ljudi izbjegavaju ‘etničku’ odjeću u korporativnoj kulturi, ali nose degradirane verzije te odjeće za Noć vještica.
Tu nema razmjene, razumijevanja ili poštovanja – to je samo uzimanje.
Kako kulturalna razmjena može izgledati?
To ne znači da se kulturalna razmjena nikada ne događa ili da ne možemo sudjelovati u nekoj drugoj kulturi. Ali, kako bi to bila istinska razmjena, potrebni su neki elementi međusobnog razumijevanja, ravnopravnosti i poštovanja.
Sjećam se da se na vjenčanju moje sestre mladoženja – koji je slučajno bijelac – tijekom ceremonije, zajedno s mojom sestrom, presvukao u modernu, ali prilično tradicionalnu nigerijsku odjeću.
Premda su neki/e članovi/ice obitelji ovo smatrali zabavnim, nije bilo niti najmanje naznake da je ta odjeća bila tretirana kao neki kostim ili ‘iskustvo‘ u kojemu će bijela osoba malo uživati, a zatim taj kostim odbaciti. Bio je pozvan – i kao novi član obitelji i kao gost – da na ovaj način sudjeluje u našoj kulturi.
Da je bio neugodan u vezi toga – da se ponašao kao da je to nešto egzotično ili čudno ili se pretvarao kako sad razumije kako je to biti Nigerijac i odbio nositi zapadnjačku odjeću ikada više – to iskustvo je moglo biti više prisvajačko.
Ali umjesto toga, nosio je tu odjeću s poštovanjem.
Tako bi trebala izgledati kulturalna razmjena – sudjelovati kao gost ponizno u nekoj kulturi s punim uvažavanjem i skromnošću te samo ako si pozvan.
Nemoj zloupotrijebiti dobrodošlicu. Ne pretvaraj se da si dio kućanstva. Ne ponašaj se kao počasni gost kojemu ukućani trebaju biti zahvalni što ga mogu satima zabavljati i educirati.
Ne postavljaj gomilu osobnih pitanja ili ne ukazuj na nešto što je očito bolna točka. Jednostavno se ponašaj kao što bi se ponašao svaki pristojan gost tako što je pažljiv i poznaje tvoje granice.
A ako pokušaš pristupiti drugoj kulturi kao iskorištavač, dosadnjaković ili uljez, bit će ti pokazana vrata. Jednostavno je.
No, možda nije tako jednostavno kada se odmaknemo od metafore u stvarni svijet. Ako ste pripadnik/ica takozvanih melting pot kultura, znate kako je to biti doživotni couch surfer koji se seli kroz područja brojnih kultura.
{slika}
Kada definiranje kulturalnog prisvajanja postane nezgodno?
Je li to što naručujem azijsku fusion hranu svaki tjedan kulturalno prisvajanje? Premda sam crnkinja, je li nošenje dredloksa oblik prisvajanja religijskog izražavanja koje mi zapravo ne pripada?
Je li meditiranje kulturalno prisvajanje? Je li zapadnjačka joga prisvajanje? Znači li jesti burrito, maskirati se, biti istinski fasciniran drugom kulturom, dekorirati stan s japanskim Shoji paravanima ili nositi maramu na glavi kulturalno prisvajanje?
Toliko je mnogo stvari koje su izrezane, prebojane i ponovno sastavljene koje čine zapadnu kulturu da čak i kada znamo da su te stvari prisvojene teško ih se odričemo.
A postoje i one stvari koje slobodno dijelimo s drugim kulturama – naprimjer budizam – koje su bile i poštivane i omalovažavane u različitim točkama u procesu razmjene.
Danas se dobronamjerni ljudi koji se bore s vlastitim prisvajačkim ponašanjem obraćaju priručnicima, online komentarima, Googleu i Tumblru u potrazi za jasnim odgovorom na pitanje “Je li ovo [umetni djelić iz pop kulture, frizuru, tetovažu ili osobno ponašanje] kulturalno prisvajanje?”
To je pitanje o kojemu se moramo educirati, ako ne kako bismo odgovorili na njega, onda barem da kritički razmišljamo o njemu.
Imamo odgovornost da slušamo ljude iz marginaliziranih kultura, da što je više moguće razumijemo neprikrivene i suptilne načine na koje su njihove kulture prisvajane i iskorištavane, te da se educiramo dovoljno kako bismo mogli činiti informirane izbore kada se radi o zajedništvu s ljudima iz drugih kultura.
Dakle, ako čitate ovo i umorni ste od toga da ljudi zbog “slobode govora” za prisvajanje optužuju bjelkinje koje nose bindije, shvatite da ukazivanje na kulturalno prisvajanje nije osobno.
Ne radi se o tome da se ljudima govori što da nose. Radi se o tome da se ljudima kaže da ne nose stvari koje stoje ‘negdje u vakuumu’ i da postoje brojne društvene i povijesne implikacije tretiranja marginaliziranih kultura kao pukih kostima.
Također, ne radi se o ignoriranju ‘pravih’ problema u korist kritiziranja pogrešaka nekolicine hipstera, modnih magazina ili bejzbol timova.
Kulturalno prisvajanje je samo po sebi stvaran problem zato što demonstrira neravnotežu u moći koja još uvijek postoji između kultura koje su bile kolonizirane i onih koje su bivši kolonizatori.
***
Bez obzira na sve, ovo nije članak koji od vas traži da pretjerano analizirate sve što radite i zbog toga se osjećate krivim.
Jer iskreno, nikoga nije briga za vašu krivnju, nikoga nije briga za vaše povrijeđene osjećaje i nikoga nije briga za vašu odjeću ili kosu kada ukazuju na kulturalno prisvajanje.
Kada je nečije ponašanje obilježeno kao kulturalno prisvajanje, obično se ne radi o tome da je neka određena osoba grozna ili zla.
Radi se o višestoljetnom starom obrascu uzimanja, krađe, iskorištavanja i nerazumijevanja povijesti i simbola koji ljudima iz marginaliziranih kultura nešto znače.
U tom kontekstu je namjera nesvjesnog prisvajača irelevantna.
Stoga, ono što ovaj tekst traži od vas je da se educirate, slušate i budete otvoreni/e za ponovno istraživanje simbola koje koristite bez razmišljanja, kultura koje konzumirate bez razumijevanja te povijesne i društvene klime koju svi trebamo vidjeti.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
