Ovo je moja priča i ona, nažalost, ni po čemu nije posebna. Za ovu priču postoji velika i realna opasnost da bude shvaćena kao osobni obračun ili razmaženo izražavanje nezadovoljstva raspletnom nepovoljnim za mene osobno. Međutim, ja nisam jedina. Ova priča nije posebna jer je već više puta ispričana, a ja joj, možda baš zato što nisam vjerovala onima koje su istu sudbinu doživjele prije mene, odlučujem napisati neki drugačiji završetak.
Ova priča može biti početak nečeg drugačijeg u shvaćanju LGBT aktivizma u Hrvatskoj, a sasvim sigurno može služiti i kao moj nadgrobni spomenik u istom.
Zagreb Pride u kojem moje djelovanje, slažem se, nije bilo pretjerano dugotrajno, ali je bilo primjetno i, usudim se reći, puno potencijala, ugušeno je otprilike jednakom brzinom kojom sam se približila centrima moći unutar patrijarhalnih struktura same organizacije.
Prilikom održavanja prve Povorke ponosa u Splitu, nikad prežaljeno, sjedila sam u nekakvom bircu na Cvjetnom trgu u Zagrebu i čitala o topovskim udarima, dimnim bombama, letećem cvijeću i prijetećim hukanjima tisuća i tisuća ljudi – u tom trenutku odlučila sam da je za mene bilo dosta i da ću se na bilo koji način uključiti u organizaciju Povorke u Zagrebu. Budući da se ona održavala za tjedan dana, prostora i nije bilo previše. Moje aktivističko djelovanje, ako ne brojimo uvođenje LGBT tematike pri Fakultetu političkih znanosti na sociološke kolegije, započelo je smišljanjem i pisanjem transparenata. Iduće godine, uključila sam se u Organizacijski odbor od samog početka, a u četvrtom mjesecu preuzela sam ulogu koordinatorice PR tima Povorke. Možda to samo po sebi ne zvuči kao ništa posebno, meni je, pak, bilo nevjerojatno stresno. Naime, upravo u tom trenutku Željka Markić najavila je skorašnji početak prikupljanja potpisa za održavanje svojeg nesretnog referenduma. To je značilo promjenu teme i svega do tada isplaniranog – to je značilo organizaciju nekog novog prajda u roku od mjesec dana. Zajedničkim snagama i motivirano, vjerujem, velikim dijelom strahom, ali i u jednakoj mjeri potpunim shvaćanjem ponosa u sintagmi “povorka ponosa” to se i dogodilo. Iduće godine sudjelovala sam u većem broju aktivnosti Zagreb Pridea od organiziranja i sudjelovanja na različitim tribinama, preko istupanja u medije, do izrazito aktivnog sudjelovanja u Inicijativi za životno partnerstvo i koordiniranja same udruge kao i Organizacijskog odbora Povorke ponosa.
Udruga s kojom sam pred nekoliko mjeseci zajedno kreirala viziju i misiju, vrijednosti i principe, udruga koja je jako glasno željela naglasiti važnost uključivosti, kulture brige, borbu protiv svake vrste diskriminacije dobila je amneziju. Baš kao i mnoge prije mene svojim sam djelovanjem uzburkala, sada već, mirne i, gotovo pa lagodne vode profesionalnog LGBT aktivizma. Drugim riječima, uplitanjem u donošenje konkretnih odluka, a i mogućnost da netko tko u aktivizmu nije deset, a ni pet godina kritički propituje trenutno stanje počelo je predstavljati prijetnju nečijim partikularnim interesima i goloj egzistenciji.
Zagreb Pride kao udruga nastao je službeno 2008. godine, ali se stariji članovi (a dodala bi i članice da je preostala više, no jedna) vole dičiti time da su kao neformalna skupina počeli djelovati još od prve Povorke ponosa. (Gdje si bila 2002. ili tako neke kada se dijelila moć?) Važno je to naglasiti jer takav diskurs prvenstveno cilja na pozicioniranje Zagreb Pridea kao udruge na margini. Udruga Zagreb Pride materijalizacija je bunta osnivača i osnivačica koji su željeli biti drugačiji od tadašnjeg Iskoraka i Kontre o čemu je za Crol.hr govorio i Jelena Poštić u tekstu o 25 godina lezbijskog aktivizma u Republici Hrvatskoj. Tako priču postavljaju barem oni s ove strane LGBT fronta, koji svima nama naočigled, nije ujedinjen. Drugu stranu priče, nikada nisam uspjela čuti, budući da se osobni animoziteti prenose iz generacije u generaciju i apsolutno su nevezani za sposobnosti ili karaktere pojedinaca/ki što, dakako, predstavlja još jednu od brojnih boljki LGBT aktivizma u Hrvatskoj.
Osobno mi takvo što nikada nije bilo pretjerano važno, budući da sam se s političkom platformom Zagreb Pridea gotovo u potpunosti slagala za razliku od one koju zauzima Kontra, a koju nema Iskorak. Važno je, ipak, primijetiti da takvo što rastužuje. Jasno je, dakako, da demokratsko pluralističko društvo (ili ga nazovite već kako hoćete) podrazumijeva zauzimanje različitih stavova i na ljudskopravaškoj civilnoj sceni, no ukoliko se poglavito temelji na prahistorijskim osobnim sukobima ono ni najmanje ne predstavlja plodno tlo kakvo bi trebalo biti.
Trenutak u kojem aktivizam postaje posao kao i svaki drugi, predstavlja onaj trenutak u kojemu ono što je shvaćeno kao dobro za nekoga ili, šire, za LGBT zajednicu biva izjednačeno s onim što je nužno za egzistenciju pojedinaca. Takva je stvarnost zapravo poražavajuća na više razina.
Najprije i najviše, zasigurno za osobu koja je svoj život posvetila promociji ljudskih prava (u ovom slučaju LGBT osoba) i u tome uspješno djelovala da bi se na kraju svela na razinu osobnog obračunavanja isključivo s ciljem petrificiranja vlastitog položaja. S druge strane, poražavajuća je i za one koje u takvoj udruzi mogu opstati isključivo ako su se voljne pokoriti centrima moći. Inkluzivnost i demokratičnost kao vrijednosti i principi to, nažalost, nisu kada se govori o pristupu informacijama ili donošenju konkretnih strateških odluka. Naravno, strateška planiranja i slično, drugačija su priča i to ona o Potemkinovim selima. Razumijem kako ova moja teza nije ni najmanje ugodna, no to ne znači da ona nije istinita. Prihvatiti realnost uvijek je težak proces, a pogotovo ako je realnost takva da vas definira kao vječne i isključivo sprovoditelje i sprovoditeljice tuđih ideja i želja, dok vas se pri tom uvjerava u postojanost horizontalne strukture i direktno demokratskog djelovanja.
S pričom o novcu i moći, ruku pod ruku, kao i uvijek, ide i priča o rodu. I Matea Popov i ja o tome smo po prvi puta progovorile u već spomenutom tekstu Antonele Marušić o 25 godina lezbijskog aktivizma u kojemu je Popov istaknula sljedeće:” Izašla sam iz Udruge zbog hijerarhijske i patrijahalne strukture koja ženama i mladim osobama naprosto postavi ‘stakleni strop’ iznad kojega ne mogu ići. Naravno, postoji uvijek mogućnost da uđeš u borbe moći i pokušaš se izboriti za svoje mjesto. Teško je objasniti te strukture moći i koliko su one čvrste, a nekako na kraju (kao i svugdje) dođe na to da eto baš slučajno žene odlaze, a muškarci ostaju, da se programi koje rade žene tretiraju kao ‘tamo neke radionice i neka druženja’, a programi koje rade muškarci kao ‘spašavanje svijeta i visoka politika’.”
Takva je praksa prisutna gotovo od samih početaka Zagreb Pridea. Izbacivanje iz udruge svih žena do sada biva opravdavano njihovim karakternim osobinama koje onemogućuju daljnju suradnju. Sve do sada izbačene (bilo doslovno ili kreiranjem okruženja iz kojeg se one same povuku), zanimljivo, etiketu nekooperativnosti nemaju ni u jednoj drugoj sferi života. Samo u Zagreb Prideu, kada zagrebemo ispod površine, bivaju svedene na nemogućnost kontroliranja vlastitih emocija i opisivane su kao gotovo mitska iracionalna bića s kojima se, eto, naprosto ne može. Htjelo bi se, ali se, eto, ne može.
Postoji razlog zbog kojeg ovaj tekst nije napisan netom nakon mojeg izlaženja iz udruge, unatoč svim stvarima do sada nabrojanim. Naime, sve to nije bilo dovoljno da okalja vrijednost i ideju Organizacijskog odbora Povorke ponosa kao autonomnog tijela u koje se neselektivnim postupkom uključuju sve osobe koje su za to zainteresirane, a zastupaju stavove bliske političkoj platformi udruge Zagreb Pride koja je zadužena za pružanje logističke podrške.
Vjerujem kako se sve osobe koje su barem jednom sudjelovale u organizaciji Povorke mogu složiti s tim kako je to iskustvo neopisvo vrijedno i važno, apsolutno drugačije od svega ostaloga i na tisuću i jednoj razini ispunjavajuće. Takvo je bilo i za mene i zato sam se, unatoč svemu, i ove godine prijavila za sudjelovanje.
Najavljivan kao najdirektno demokratskiji, najhorizontalniji i najuključiviji Organizacijski odbor do sada ispostavio se samo kao još jedno polje na kojem će se jasno dati do znanja tko je tu gazda.
Na moju je adresu stigla odbijenica s objašnjenjem kako je podjela honorara u lanjskoj organizaciji bila bazirana na sukobu interesa, a odnosi s članovima i članicama preostalima u udruzi toliko su narušeni da daljnja suradnja nije moguća. Nimalo iznenađujuće, osobni odnosi odjednom su postali relavantan faktor kao i ne samo poslovne poveznice, a kvaziautonomnost Organizacijskog odbora još je jednom vrlo jasno dovedena u pitanje. Također, po prvi puta u povijesti odbijenicu je dobila još jedna osoba ne zato što se njezini stavovi ne preklapaju s politčkom platformom Zagreb Pridea (upitno je tko i koliko o njima uopće zna), već zato što prvenstveno nije simpatična prvima među jednakima.
{slika}
U cijeloj ovoj situaciji osobno mi je najtužnije to što sam makar i na sekundu posumnjala u to želim li ili ne uopće sudjelovati u samoj Povorci ponosa. Organiziranje i koračanje u Povorci ponosa trebalo bi predstavljati trenutak zajedništva u kojemu osobni animoziteti gube na važnosti, a solidarnost dobiva primat. Solidarnost ne znači solidariziranje sa čelnim figurama bilo koje LGBT udruge, već znači solidariziranje s pripadnicima i pripadnicama zajednice čiji je to dan.
Žalosno je, stoga, što iako je Zagreb Pride nastao kao udruga sa željom da bude drugačija od drugih – ta se želja nije ostvarila. Ona se, baš kao i osobni animoziteti, prenosi iz generacije u generaciju. Možda iduća bude imala više sreće “u životu i u poslu”.
