Priopćenje Radničke fronte prenosimo u cijelosti.
Nema nikakve sumnje da je ovo – nakon Crnojinih “izdajnika”, postavljanja neofašističkog ministra kulture i napada na medije – samo najnoviji razvoj konzervativne kontrarevolucije koju provodi i sadašnja vlast. Stoga je potpuno razumljiva i reakcija velikog dijela javnosti koja se pobunila protiv takvog naprasnog prekida rada na novom kurikulumu.
Novi kurikulum i metodologija njegove izrade, unatoč kritikama koje nisu uvijek bile neopravdane, svakako sadrži dosta pozitivnih elemenata – od same činjenice da su u njegovu izradu uključeni brojni nastavnici, dakle oni koji stvarno rade u školama, preko široke javne rasprave koja se tu provodila, pa do bar nominalnog pokušaja da se naglasak stavi na razumijevanje i kritičko razmatranje problema a ne puko reproduciranje “kanona”. Iako je sama izrada kurikuluma počela za vrijeme prošle, liberalne, vlasti, treba reći da se već u startu u izradi itekako dalo ustupaka i konzervativnoj struji. Tako su se provodioci projekta u javnosti branili da je kurikulum “i više nego domoljuban”, navodilo se znakovito da je konzultirana i Crkva (vjeronauk je, bez ikakve ograde, sastavni dio kurikuluma), isticano je da se kontaktiralo i HUP-om (Hrvatskom udrugom kapitalista) itd. Riječ svakako nije ni o kakvom revolucionarnom dokumentu koji bi bio izvan dominantnih (obično neizrečenih i “samorazumljivih”) ideoloških strujanja, kao što nije ni riječ o projektu u kojem već u startu nije bio sadržan određeni ideološki kompromis. Međutim, kao što se moglo i očekivati, pokazalo se da ultrakonzervativnim dijelovima nove vlasti nisu dovoljni su ustupci u kurikulumu čija je izrada započela za liberalne vlasti, nego da oni hoće kurikulum koji bi bio isključivo na njihovoj fundamentalističkoj ideološkoj liniji.
Tu također treba reći i da, premda ne treba sumnjati u najbolje namjere, obrana voditelja projekta novog kurikuluma da se tu radi “isključivo o struci a ne o politici”, nikako ne može biti vjerodostojna. Banalna je činjenica ikakve moderne društveno-humanističke misli da ne postoji ništa što bi bilo “izvan ideologije”. Uza sav obzir prema struci, kako će se učiti povijest (npr. Drugi svjetski rat), hrvatski (npr. problem jezičnog čistunstva) ili biologija (npr. evolucija) je itekako ideološko i političko pitanje. Kao što je npr. i samo pitanje hoće li u javnim školama postojati vjeronauk također i ideološko i političko pitanje. Jedino je pitanje koja će to ideologija biti? Hoće li to biti ideologija koja će promovirati kritičko razmišljanje, otvorenost, slobodoumnost, solidarnost, demokratičnost i jednakost ili će biti ideologija koja će promovirati dogmu, prihvaćanje statusa quo zdravo za gotovo, zatvorenost, nepreispitivanje svijeta oko nas, prihvaćanje društvene hijerarhije, nejednakosti, autoritarnosti, (vjerske/etničke/seksualne…) isključivosti itd.
Svakako tu rečeni prijedlog novog kurikuluma nije ni neideološki (jer to ni ne može biti) niti je neutralan. Kako se neutralnom mogu smatrati, recimo, uobičajene i potpuno mainstream mantre o “poduzetništvu”? I je li baš neutralan izbor da se tako promovira isključivo poziv “poduzetnika” (tj. kapitalista) kao suvremenih “heroja” i “pokretača”? Kako to da se npr. umjesto toga da se npr. govori o radništvu, koje, u svoj svojoj raznolikosti – radnici/e u kapitalističkom i javnom sektoru, manualni/e radnici/e, intelektualni/e i kulturni/e radnici/e, penzioneri/ke kao bivši/e radnici/e, nezaposleni radnici/e, studenti(ce) kao budući/e radnici/e itd. – ipak čini, još uvijek, većinu društva? Jesmo li nas 99% nebitni i treba li ideološki promovirati samo onih 1% na vrhu i je li takav izbor ideološki i politički neutralan?
Ukratko, u ovom se kurikulumu, kao i inače u obrazovnom sistemu, nalaze neizbježne kontradikcije – obrazovanje je u sustavu u kojem živimo, samo prividno paradoksalno, istovremeno i sredstvo emancipacije (način na koji se pojedinci mogu samoostvariti), ali također, i sredstvo indoktrinacije, te sredstvo proizvodnje educirane radne snage za tržište. Sve se te kontradikcije sa svim svojim prednostima i manama, jasno, očitavaju i u rečenom kurikulumu. Na kraju, unatoč iznesenim kritikama, Radnička fronta apsolutno, premda kritički, podržava pobunu protiv prestanka rada ovog kurikuluma jer je to, među ostalim, i pobuna protiv trenutne ultranazadne vlasti koja radi protiv interesa većine društva, gdje je kurikulum samo još jedan konkretan povod (kao što su to na početku bili Crnojini “izdajnici”).
Dapače, u borbi za bolji obrazovni sistem treba proaktivno sudjelovati, konstruktivno ukazivati na nedostatke u rečenom nacrtu kurikuluma, i boriti se za kritičko i emancipatorno obrazovanje.
