“100 posto žrtava kaznenog djela nasilja u obitelji u Primorsko-goranskoj županiji ove godine su žene.”
“8538 žena u Republici Hrvatskoj prošle su godine bile žrtve prekršaja nasilja u obitelji.”
“90 posto slučajeva nasilja u obitelji ostaje neprijavljeno.”
Iznad navedene tvrdnje samo su mali dio poražavajućih statističkih podataka koji ukazuju na iznimno loše stanje u kontekstu borbe protiv nasilja prema ženama i prevencije istog u Republici Hrvatskoj. Nasilje prema ženama i dalje ne prestaje biti podzastupljeni problem unutar hrvatskog pravosuđa, a broj žrtava povećava se iz godine u godinu. Kao pokušaj podizanja svijesti o istinskoj težini problema koji nasilje prema ženama u ovoj državi predstavlja, 22. rujna proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama.
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se od 2004. godine nakon što je u Hrvatskom saboru proglašen u spomen na 22. rujna 1999. godine, dan na koji su čak tri ženske osobe izgubile život. Naime, ubojica Mato Oraškić tada je, tijekom brakorazvodne parnice, usmrtio bivšu suprugu Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Harju Prohić te sutkinju Ljiljanu Hvalec za što mu je na posljetku dosuđena maksimalna kazna zatvora od 40 godina.
{slika}
U spomen na ne samo navedene, već i sve druge žene čije priče možda nisu medijski popraćene, ali je njihova važnost sasvim jednako velika, u Rijeci je održan performans koji je uključivao puštanje crnih balona u spomen na svaku ženu usmrćenu od strane supružnika ili partnera. U organizaciji performansa sudjelovalo je nekoliko riječkih organizacija, točnije Udruga za zaštitu obitelji Rijeka, Odjel za podršku žrtvama i svjedocima Županijskog suda u Rijeci, Caritasov dom za žene i djecu žrtve nasilja Sv.Ana te SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava, u suradnji s Odjelom prevencije policijske uprave primorsko goranske. Okupljanje je započelo ispred Informativnog centra za prevenciju kriminaliteta, dok je samo puštanje balona održano u podne na riječkome Korzu. Za razliku od prijašnjih godina, ovogodišnji performans, održan pod geslom ‘Životi, a ne brojevi!’, uključivao je i transparente s podacima poput onih o broju ubojstava žena u 2016. godini, broju prijavljenih silovanja i tome slično.
Prema izjavi Tine Kovačić iz SOS Rijeka – Centra za nenasilje i ljudska prava, takva vrsta performansa za cilj ima “skrenuti pažnju javnosti na važne statističke pokazatelje o nasilju nad ženama i istaknuti da je zaista riječ o ljudskim životima, a ne samo o pukim brojkama, što se vrlo često zaboravlja. Također, cilj je i na neki način potaknuti ljude da počnu otvoreno progovarati o nasilju jer smo istog svi svjesni te je krajnje vrijeme da zajedno ustanemo u borbi protiv svih oblika nasilja.” Kovačić, nadalje, ističe važnost medijske prisutnosti organizacija koje na bilo koji način sudjeluju u borbi i prevenciji nasilja nad ženama kako bi se građanima/kama omogućilo pristup potrebnim informacijama te napominje kako je unutar samog riječkog SOS Centra evidentirano povećanje u broju osoba koje se javljaju kako bi zatražile pomoć.
Ono što možda čak u najvećoj mjeri žene odvraća od prijavljivanja i progovaranja o nasilju jest krajnja neučinkovitost pravosudnog sustava i ostalih institucija odgovornih za procesiranje slučajeva nasilja. Sustav već ranjivu ženu vrlo često izlaže još većem riziku zanemarujući njezine prijave ili nepravodobno reagirajući. Već samo iz nedavnih slučajeva prisutnih u medijima postaje evidentno da cjelokupni sustav i dalje nije naklonjen ženama.
{slika}
Osim što ostvarenje vlastitih prava nerijetko predstavlja spor i mukotrpan proces, ono što također utječe na poražavajuće mali broj prijavljivanja nasilja jest, kako smatra Kovačić, i činjenica da “žrtve ne znaju na sto sve imaju pravo te se osjećaju bespomoćno zbog situacije u kojoj su se našle, a onda ih sustav još dodatno viktimizira i čini ih još bespomoćnijima. Naša ideja vodilja jest na neki način osnažiti žrtve te također o njima prestati govoriti kao o ‘žrtvama’ već kao o osobama koje su preživjele nasilje i iz tog iskustva izašle jače.” SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava stoga je, kako bi pomogao ženama da lakše prevladaju proživljeno iskustvo, osim povjerljivog savjetovanja te besplatne psihološke pomoći, od ove godine počeo pružati i onu pravnu.
Naravno, takvo što i dalje ne nudi potpuno rješenje za problem obiteljskog/partnerskog nasilja iz jednostavnog razloga što je mogućnost djelovanja nevladinih organizacija u pogledu prevencije nasilja i dalje nadasve ograničena, ali i iz razloga što postoje mnogi okolinski faktori koji utječu na ženinu odluku o napuštanju nasilnika. Osim što se tek napuštanjem nasilnog partnera ženin život nalazi u većoj opasnosti no ikad, velika je vjerojatnost da nasilje koje je proživjela utječe i na njezinu sposobnost uspostave samostalnog života. Primjerice, ženska osoba koja je osim fizičkog ili emocionalnog bila izložena i ekonomskom nasilju, u današnjem društvu obilježenom opadanjem životnog standarda i teškog pronalaska radnog mjesta, gotovo je onemogućena u nastojanju da za sebe (i djecu ukoliko ih ima) gotovo iz temelja, iznova izgradi život. Kao pomoć ženama, u Rijeci trenutno postoje dvije sigurne kuće kojima se žena može obratiti kao prvi korak nakon napuštanja nasilnika koje vode Udruga za zaštitu obitelji Rijeka (UZOR) i Caritasov dom za žene i djecu Sv. Ana.
Nasilje prema ženama problem je o kojem u Hrvatskoj nije dovoljno samo govoriti. Potrebno je djelovati i aktivno raditi na poboljšanju institucija odgovornih za njegovo rješavanje. Dosta je reduciranja života žena na neprestano rastuće brojeve u mračnim statistikama. Vrijeme je za reakciju.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
