New York predvodi u zakonodavstvu kojim će se osigurati da žene ne budu tretirane kao drugorazredne radnice.
Modernizirajmo poznatu izreku Jane Austen: “Univerzalno prihvaćena istina je da žena koja posjeduje veliko bogatstvo, mora da se bogato udala ili ga naslijedila.”
Dobro, OK, možda ga je zaradila, ali ako i je, prosječno bogatstvo žene u SAD-u koje će ona akumulirati tijekom svog radnog vijeka je puno manje od onog što bi akumulirao muškarac – zapravo se radi o omjeru od 36 centa prema dolaru.
Ovaj jaz u bogatstvu među spolovima može se pripisati mnogim faktorima, uključujući (ali ne isključivo) svjesnoj i nesvjesnoj pristranosti od strane poslodavaca i institucionaliziranoj diskriminaciji putem jaza u plaći.
Dobra vijest je da su u državi New York poduzeti solidni koraci kako bi jaz u plaći nestao.
Guverner New Yorka, Andrew Cuomo, nedavno je najavio svoj Women’s Equality Act, ključnu odliku koja će otkloniti jaz. Prema podacima izvještaja Ureda za statistiku iz 2011. žena s punim radnim vremenom zarađuje oko 82% dohodaka slično situiranom muškarcu.
Taj dugotrajni jaz, koje je očito široko prihvaćen (barem među poslodavcima), možda bi bio prihvatljiviji za žene kada bi dobile odgovarajuću dedukciju od 18% u tržišnim najamninama, režijama i namirnicama kako bi nadoknadili razliku; ali, naravno, ne uživamo takvu kompenzaciju.
Još je manje prihvatljiv gubitak u plaći sagledan kroz životni vijek u kojem fakultetski obrazovana žena gubi između 500 000 i 2 milijuna dolara u zaradi zbog diskriminacije u plaćama.
Pa što bi žene trebale učiniti (osim da se nikada ne osjećaju krivima kada puste muškarcu da plati večeru)? Postoji nekoliko udruga, kao što je Wage Project (Women Are Getting Even) koja pruža sredstva i savjete ženama o njihovim pravima, kako ugovoriti bolju plaću, te zakonske opcije u slučaju diskriminacije na temelju spola od strane poslodavca. Te informacije mogu biti jako vrijedne, osobito kao sredstvo kojim ćemo prebroditi doživotnu socijalizaciju koja nas uči da budemo ljubazne i pomirljive – iako nam takvo ponašanje ne pomaže na radnom mjestu.
Tužbe protiv nepoštenih poslodavaca olakšane su Lilly Ledbetter Fair Pay Restoration Act-om iz 2009., ali mislim da će se svi složiti: situacija mora postati zbilja loša da bi se žena izložila neizbježnoj traumi pravne akcije. Teret rješavanja problema diskriminacije ne bi smio biti stavljen na leđa žrtve, već na počinitelja.
{slika}
Ipak, važno je imati zakon na svojoj strani kada diskriminacija na poslu postane neizdržljiva. Dr. Virginia LeBlanc, bivša direktorica programa Hudson and Holland Scholars Sveučilišta u Indiani, nedavno je podnijela prijavu protiv Sveučilišta, pod optužbom nepravedne plaće, neprijateljske radne atmosfere, prednosti muškaraca u plaći i ostalim praksama.
Kada je LeBlanc prvo otkrila da je njen prethodnik imao plaću 240% višu (činjenica koju Sveučilište ne opovrgava), pokušala je situaciju razriješiti interno. No, navodi kako su njeni pokušaji bili uzaludni i da je ozračje postalo toliko neprijateljsko da se osjećala kako nema drugogo izbora osim potražiti pravni savjet. Ostaje nam vidjeti kako će se slučaj riješiti, ali činjenica je da dr. LeBlanc više ne radi.
Dati ostavku je jedini izbor zaposlenika/ice ako radno okružje postane toliko neprijateljsko. Moj prvi posao nakon fakulteta bio je na radio postaji u Irskoj. Radila sam s dvojicom kolega, koji su mi od prvog dana jasno dali do znanja da nisam dobrodošla. Nisam znala njihove razloge, ali su mi otežavali posao, čak do te mjere da su sabotirali soundboard pa je emisija koju sam vodila bila neemitirana 5 minuta – veliki NE na radiju.
Sreća za mene, voditelj je shvatio o čemu se radi, pa me nisu otpustili, ali šteta je bila učinjena. Tada nisam imala interne ni vanjske resurse za borbu s takvim neprijateljstvom da sam učinila ono što čini mnogo žena u sličnim situacijama: dala sam otkaz na poslu koji je teško dobiti i u kojem sam htjela uspjeti.
To me dovodi natrag do nesvjesne pristranosti s kojom će biti upoznata većina žena s kojima pričate, a mnogi muškarci će poricati ili sasvim odbiti priznati da postoji. Nemam pojma što se može učiniti kako bi se to pravno riješilo – ne možete se zakonima boriti protiv nevidljivog – osim da podignete što više buke oko toga. Postoje koraci koji se mogu poduzeti, ali se oni odnose na ono vidljivo: jaz u plaći može se riješiti i možemo onemogućiti poslodavcima daljnju diskriminaciju žena.
Zbog toga se nadajmo da će i ostale države pratiti primjer New Yorka i početi raditi na sprječavanju diskriminacije. Plaće žena nisu džeparac kojim bi si kupovale ruž za usne ili injekcije botoksa. A kako je bogata udaja postala veoma rijetka, ženama bi barem trebala biti dana jednaka prilika da ga zarade.
Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar
