U ponedjeljak je održana javna rasprava o seksualnom nasilju i odgovornosti u ratu u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju. Organizator je Međunarodni kazneni sud u Haagu, a cilj rasprave je bio potaknuti nastavak akcija potrebnih da se donese pravda žrtvama seksualnog nasilja u ratu na prostorima bivše Jugoslavije, te obratiti pažnju na propuste koji se javljaju u provođenju.
Prije same rasprave, sudionici su pogledali film Outreach programa Međunarodnog kaznenog suda za zločine u bivšoj Jugoslaviji pod nazivom Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom.
Outreach program je osnovan još 1999. godine u Haagu, sa svrhom komunikacije Haškog suda i zemalja bivše Jugoslavije. Cilj Outreach programa Haškog Tribunala nije samo naći i privesti Haškom sudu osumnjičene za zločine počinjene u ratu, nego i utvrditi što više činjenica o seksualnim zločinima za vrijeme rata i o samom ratu. Činjenice koje je Tribunal skupio u devetnaest godina objedinit će se u formi dokumentaraca poput ovog koji se gledao u Beogradu, što je dobar način da stvarne informacije o zločinima u ratu ostanu zapisane za buduće generacije. Produkcijom i promocijom dokumentaraca Outreach program ulazi u završnu fazu informiranja regija bivše Jugoslavije o problemima rata budući da mu je kraj mandata predviđen za 2014.
Različit odnos okoline prema žrtvi seksualnog nasilja u ratu koja je označena u zajednici kao žrtva silovanja može biti jako traumatičan. Izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić spomenula je tragičan slučaj silovanih žena u Foči, koje su nakon seksualnih ratnih zločina izdvojene u posebnoj kući i ostavljene bez ikakve podrške. One su kasnije odvedene u kamp u Turskoj kao izbjeglice gdje su živjele u užasnim uvjetima. Također se osvrnula na takozvani pristanak žrtve na silovanje, kada u stvarnosti žena nema drugog izbora i načina da se tome odupre. Sudbina žena u Foči je po njoj zapečačena time što su njihove priče iznesene u javnost, čak i u strane medije. Što je više bilo detalja u medijima, to se više stvarala situacija izbezumljenosti. Od stalnog podsjećanja na traumu koju su prošle događa se da žrtve počnu misliti kako je silovanje njihova krivica.
Glasnogovornica Haškog suda u Srbiji Nerma Jelačić je podsjetila okupljene da su “…još uvijek ti zločini i žrtve koje su preživjele te zločine (…) izloženi negiranju i ja mislim sve jačem i sve većem provjeravanju onog što se desilo u bivšoj Jugoslaviji.”
Politička zlouporaba može promijeniti odnos žrtve prema tome što se dogodilo i pitanje koje je postavljeno u raspravi je koliko je pametno iznositi zločine silovanja u javnost i žrtvino iskustvo predati novinarima. Žrtvina trauma tako može u dodiru sa državnim institucijama i medijima u trenu poprimiti neko političko značenje i njena priča se gubi u manipulaciji politike i medija koji ju pletu po svojim principima, željama i interpretacijama. Bilo je slučajeva uvjeravanja žrtve da drugačije priča o svom iskustvu s obzirom na ono što trenutna politička opcija želi istaknuti.
Nasuprot ženama u Foči, identitet preživjelih žrtava silovanja na Kosovu nije uopće poznat. Čak ni ženske udruge na Kosovu koje traže pravdu za žrtve silovanja ne mogu doći do tih žena, jer žene ne žele pričati javno. Žrtve koje su pretrpjele zločine seksualne prirode u ratu su rastrgane između šutnje i pravde pod cijenu upiranja prstom i izdvajanja kao žrtve silovanja.
Činjenica je da su zločini seksualne prirode koji su se dogodili u ratu na područjima bivše Jugoslavije još uvijek skriveni od državnih institucija i međunarodnih organizacija. O tome se ne priča, iako je silovanje u ratu uvijek organizirano i masovno, a nikad incident.
Kako je Snežana Nikolić-Garotić, sutkinja Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu istaknula, veoma je bitna podrška okoline za žrtvu seksualnih zločina u ratu: ” Žene koje su obično žrtve seksualnog nasilja, pa i u ratu, teško govore o tome. Teško govore i u redovnim postupcima. Osim niza mjera koje zakon predviđa potrebna je jedna društvena klima koja ih mora ohrabriti da o tome pričaju.”
U svrhu toga osigurani su razni načini svjedočenja, npr. pod pseudonimom, izmjenjenog glasa, bez lica i slično kako bi se žrtvi olakšalo pričanje o doživljenom nasilju.
Uz pomoć OESS Misije u Srbiji osnovana je služba za pomoć i podršku svjedocima. Njezina zadaća je da bude u kontaktu sa žrtvama tokom suđenja i da im pruža pomoć, kako u obliku podrške tako i praktičnu. Tako na primjer, svjedok ili svjedokinja mogu doći pogledati sudnicu prije suđenja da umanje svoj strah, mogu računati na prijevoz i brigu za povratak, te mogućnost da svjedoče anonimno.
1993. godine u Beču je silovanje proglašeno nasiljem nad ženama. Od tada su postojala razna nastojanja ženskih udruga i feministkinja da se silovanje i silovanje u ratu okarakterizira kao teži zločin. Rezultat toga je da je silovanje konačno prepoznato kao zločin protiv čovječnosti. Sada je potrebno potaknuti i ohrabriti žrtve da progovore i traže odgovornost za ono što im se dogodilo.
izvor: e-novine
