Laburistkinja Laura Pidcock svoj prvi govor u britanskom parlamentu iskoristila je kako bi pozvala na promjene i uputila kritiku britanskoj političkoj tradiciji.
Mlada političarka Laura Pidcock 9. lipnja 2017. godine postala je zastupnicom Laburističke stranke u Parlamentu. Ova 29-godišnjakinja, unatoč svojoj relativno kratkoj karijeri, već je iskusno i poznato lice na britanskoj političkoj sceni. Prije no što je izabrana za parlamentarnu zastupnicu, Pidcock se nalazila na poziciji članice Vijeća okruga Northumberland gdje je sudjelovala u mnogim događajima i odlukama vezanim uz lokalno upravljanje, a nerijetko i dijelila političku platformu s renomiranim članovima Laburističke stranke poput Jeremyja Corbina i Johna McDonnela.
27. lipnja održala je govor u Parlamentu koji je zbog svoje eksplozivnosti i prodiranja u srž britanske političke tradicije, kao i pružanja izravne kritike Parlamenta kao institucije, uvelike rezultirao medijskim divljenjem.
“Da se osvrnem na ovo mjesto. Ova zgrada je zastrašujuća. Zaudara na vladajuću klasu i moć. Njezino uređenje je zbunjujuće – neki bi čak mogli reći arhaično – i sagrađena je u vrijeme u kojem bi mojoj klasi i mome rodu njoj bio zabranjen pristup jer smo okarakterizirani/e manje vrijednima”, u svom je govoru navela Pidcock, koja se osobno deklarira kao socijalistkinja i feministkinja, skrenuvši tako pozornost na dotrajalost političkih institucija koje se, unatoč prisutnoj potrebi za socio-političkim promjenama, odupiru zubu vremena i kao takve nisu u stanju adekvatno odgovoriti na zahtjeve suvremenog društva koje mora težiti utemeljenju na klasnoj i rodnoj jednakosti.
U kontekstu parlamenta kao arhaične institucije naklonjene vladajućoj klasi, moguće je parlament promatrati ne samo kao izoliranu disfunkcionalnu instituciju, već je isti moguće promatrati i kao svojevrsni indikator cjelokupnog društvenog stanja. “Vjerujem da zastrašujuća priroda ove ustanove nije slučajna. Odjeća, jezik i opsjednutost hijerarhijom, kontrolom i nadmoći simbolizira cjelokupni sistem“, nastavlja Pidcock.
Osim kritike parlamenta u cjelini, Laura Pidcock u svom se govoru obrušila i na torijevce iskazavši frustriranost tvrdnjama poput one da su se prilike za svih poboljšale, a količina patnje smanjila u odnosu na prošla vremena. Neslaganje s torijevskim stavovima o poboljšanju životnog standarda Pidcock je nadalje potkrijepila navođenjem smanjenja plaća te slučajeva pojedinaca/ki otpuštenih sa svojih radnih mjesta i okarakteriziranih kao tehnološki višak uslijed mjera štednje ili pak pozivanjem na brojku od čak 16,500 stanovnika okruga Durham koji ovise o primanju paketa hrane.
U svome govoru Pidcock je nadasve uspješno predočila rašireno viđenje parlamenta kao institucije koja u svojoj suštini utjelovljuje društvo utemeljeno na opresiji ‘malog čovjeka’ od strane mnogo malobrojnijeg privilegiranog sloja te je u potpunosti jasno pokazala da legitimitet institucije ne može i ne smije prolaziti iz njezine puke dugovječne tradicije koja ju je s vremenom pretvorila, kako i sama Pidcock smatra, u svojevrsnu “distopijsku noćnu moru”.
Svoj upečatljiv govor Pidcock je kraju privela obećavajući i pozivajući na promjenu rekavši: “Okončat ću ovo: na nama je da izaberemo hoćemo li biti opsjednuti/e samim/e sobom, hoćemo li poticati strah i pohlepu te biti spomenici nepravdi ili ćemo ovu ustanovu učiniti mjestom promicanja jednakosti, poticanja moći građana/ki i dostatnog financiranja javnih usluga tako da nitko ne ostane prisiljen živjeti u nedostojanstvu siromaštva.”
Govor Laure Pidcock s engleskim titlovima moguće je pogledati ovdje.
