Prevela Nada Kujundžić
Rezultati godišnje ankete provedene među američkim stanovništvom (American Community Survey, provodi se među 250.000 stanovnika mjesečno, odnosno oko 3 milijuna godišnje) pokazuju kako u toj zemlji živi 104 milijuna neoženjenih/neudatih osoba, što je gotovo polovica odraslog stanovništva. Istraživanje koje je 2010. godine provela organizacija Pew Research Center (organizacija se bavi proučavanjem trendova, problema i stavova koji oblikuju američku svakodnevicu), pokazuje da za čak 52% pripadnika tzv. milenijske (ili Y) generacije roditeljstvo predstavlja jednu od najvažnijih stvari u životu. S druge strane, samo 30% njih bi isto reklo i za uspješan brak. Ovakav način razmišljanja u skladu je s nedavnim trendom smanjivanja stope razvoda: 1979. godine zabilježeno je 22,8 razvoda na 1000 parova, dok je 2005. taj broj iznosio 16,7.
Mladi Amerikanci/ke ne odbacuju ideju braka; naprotiv, u potpunosti su posvećeni njegovoj transformaciji. Kao generacija koja je već zadužena, vrlo smo skeptični prema ženidbenoj industriji koja vas svim silama pokušava natjerati da spiskate na desetke tisuća dolara na taj jedan jedini ´veliki´ događaj. Proživjeli smo razvode u obiteljima, promatrali prijatelje koji bi se odlučili ´isprobati´ brak i zatim ubrzo uvidjeli da im ipak ne ´pristaje´ (Pamela Paul tu pojavu naziva “početničkim brakom” (the starter marriage)). Imali smo dugotrajne, ozbiljne veze, živjeli s partnerima, voljeli ih i izgubili (Hannah Seligson ovaj fenomen naziva “igranjem braka” (a little bit married)). Znamo koliko je teško razdvajati zajedničke obitelji, zajedničke stanove i zajedničke planove za budućnost. Vjenčani list u tome ne igra nikakvu ulogu.
Naš pogled na brak izravno utječe na naše odlaganje odluke da ga konačno i sklopimo. Američka vlada nedavno je objavila izvještaj naslovljen “Žene u Americi“ u kojem stoji kako je trend kasnijeg stupanja u brak zamjetan kod oba spola. Sada znamo više o sebi i svijetu oko nas nego što su to znali naši roditelji kada su se odlučivali na taj korak. Mojoj mami bilo je svega 20 kad se udala za mog oca. Ona nikada nije posjedovala ništa svoje, nikada nije imala posao ili patila zbog slomljenog srca. Meni je 31, i ja sam iskusila sve navedeno, i još mnogo toga. Prije nego odlučim kada, za koga, te da li ću se uopće udati, morat ću uzeti u obzir mnogo više faktora nego što je morala moja romantična mama. Naše trijezno razmišljanje o braku rezultat je prethodnih iskustava i pomnog promatranja. Prisjećamo se brakova naših roditelja, susjeda, članova šire obitelji.
Istraživanje koje je provela dr.sc. Kathleen Gerson, autorica knjige The Unfinished Revolution: How a Generation is Reshaping Family, Work, and Gender in America, pokazuje kako većina ispitanika koji su odrasli samo sa jednim roditeljem žali zbog rastave njihovih roditelja, dok su oni koji na razvod gledaju kao na pozitivno rješenje u manjini. No iako se na trajnu bračnu vezu među roditeljima najčešće gleda kao na najidealnije rješenje, svaki četvrti sudionik istraživanja smatra da bi njegovim/njezinim roditeljima život bio bolji da su se rastali.
Pripadnici milenijske generacije zaziru od nošenja ružičastih naočala. Čak i pojedinci čiji su roditelji ostali zajedno ne pamte samo ljubav i harmoniju, već i kompromise i svađe. Znamo da je brak jedan od posljednjih oblika stvarne, ritualne društvene obaveze i da može postati temeljem jednog prekrasnog, kaotičnog obiteljskog života, no isto tako znamo kako je imati uspješan i trajan brak jedna od najtežih stvari na svijetu.
Brak je institucija kojoj su potrebne radikalne preinake, no smatramo da ga ne treba u potpunosti otpisati jer ima potencijala. Mi ga nastojimo preoblikovati u odnos u kojem je više jednakosti a manje gorčine, i stoga smatramo da prije stupanja u brak valja itekako dobro razmisliti. O tome piše i Jill Filipovic u svom članku objavljenom u listu Guardian: “Danas više nego ikad, mladi smatraju kako imaju pravo svjesno odlučiti da ne žele stupiti u brak. To bi onda značilo kako oni koju sklapaju brakove (ovdje nažalost nije moguće ubrojiti one kojima je ta mogućnost sramotno uskraćena na temelju njihove seksualne orijentacije) tu odluku također donose svjesno i svojevoljno, a ne zbog društvenog pritiska.”
Konzervativcima su, naravno, ove promjene navještaj kraja svijeta. U svojoj knjizi Manning Up: How the Rise of Women has Turned Men into Boys, Kay Hymowitz ističe: “S jedne strane, dobro odgojenim mladićima iz srednje klase poručuje se kako bi brak trebao biti partnerstvo jednakih. Od njih se očekuje da sudjeluju u pripremi jela, čišćenju, hranjenju i razvažanju djece, kako bi i njihove supruge mogle odlaziti na posao ili pisati knjige. No istovremeno primaju još jednu poruku koja je dijametralno suprotna onoj prvoj. Uči ih se, naime, da su oni sami zamjenjivi, često i uteg obiteljskom životu.”
Hymowitz ovdje pogrešno izjednačava kulturalnu imaginaciju i društvenu dezintegraciju. Samo zato što muškarac više ne slovi kao tradicionalna glava kuće, a ženu se više ne može bezrezervno strpati u kategoriju brižne majke i domaćice, to ne znači da mladima obitelj više nije važna. Naprotiv, mi shvaćamo roditeljsku dužnost jednako ozbiljno kao i prijašnje generacije, uz tu razliku da joj više ne pristupamo s iste ograničavajuće perspektive. Mi želimo i roditeljstvo i strast, i međusobnu ovisnost i potpunu neovisnost, riječju, osviješten partnerski odnos koji se neprestano razvija i odražava ono što doista jesmo, a ne ono što nam organizatori svadbi, svećenici ili konzervativni radijski voditelji govore da bismo trebali biti.
Zadatak naše generacije jest potpuno oslobađanje od tradicionalnih bračnih struktura i/ili modificiranje i proširivanje tih struktura tako da obuhvaćaju sve nas – homoseksualce, feministice, one koji ganjaju karijeru, one koji žele djecu, monogamne i one koji to nisu, skeptike, romantične duše i sve one koji su negdje između. I dok svjesno odabiremo nesudjelovanje na bračnom tržištu, ili pak mijenjamo definiciju braka ovisno o svakom pojedinom paru, postupno ćemo uspjeti potaknuti šire i dalekosežnije društvene promjene, što će u konačnici pomoći da se mlađe generacije oslobode nekih zastarjelih predodžbi koje su se nama nametale (sve se žene žele udati, muškarci se boje obaveze, jednakost među spolovima na neki način umanjuje mušku moć, neudata žena od trideset ili više godina je usidjelica).
U svojoj najnovijoj knjizi, A Strange Stirring, Stephanie Coontz propitkuje utjecaj revolucionarne knjige Betty Friedan The Feminine Mystique. “Friedan se pita što će se dogoditi s ljubavlju sada kada muškarci i žene napokon znaju ´pravu istinu´ jedni o drugima, sada kada mogu dijeliti i odgovornosti i strasti kreativnog rada, a ne samo djecu, dom i vrt”, piše Coontz. “Gotovo pedest godina kasnije, još uvijek nemamo odgovor, ali itekako predano radimo na njegovom pronalaženju.”
