Tribina Razotkrivanje zagrebačkog ZKM-a ugostila je 20. studenog Đurđu Knežević.
Osnivačica Ženske infoteke, autorica brojnih eseja, komentara, feminističkih i političkih tekstova te autorica romana O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, Gutanje vjetra te Meki trbuh jednoroga, predstavila se s knjigom eseja Feminizam i kako ga steći te najnovijim romanom pod naslovom Sladoled od vanilije.
Roman tematizira, kako autorica naglašava, običnost života četiri lika čiji se životne priče isprepliću u vagonu podzemne željeznice.
Riječ je o običnim, ‘nevidljivim’ likovima koje je autorica zatvorila u vagon ne da bi stvorila atmosferu, već upravo da bi očuvala tu ‘običnost’ koju toliko naglašava – iz tog zatvorenog prostora svatko od njih može izaći kad poželi; jedina je njegova funkcija da aktere prisiljava da se međusobno promatraju i analiziraju.
Katarze nema, svatko od njih će se voziti do svoje stanice, izaći i slijedećeg jutra krenuti na posao. U njihovim se životima ništa neće promijeniti, niti će njihov slučajni susret imati ikakvog utjecaja na njihov život.
Psihološki, svaki je od likova na životnoj prekretnici.
Muškarac, koji nas uvodi u priču, rastrgan je između svog porijekla i trenutnog načina života. Naizgled je arogantan, što ga dovodi u sukob s jednim od tri ženska lika – uzrujanom mladom ženom, aktivistkinjom sa, kako autorica navodi, totalitarnim osjećajem za vanjski prostor. Sindrom ‘pravednice’ (one koja si daje za pravo donošenje odluke o tome tko je kakav) navodi je da na muškarca gleda kao na pogodan objekt krivnje, što se manifestira u trenutku kada on odluči baciti papirić na pod (a istodobno je rastrgan između saznanja da je to možda nepristojno u kulturnom krugu u kojem se nalazi i činjenice da to, jednostavno, može učiniti).
{slika}
Preostale dvije akterice zapravo su partnerice na rastanku, pri čemu je karakter jedne od njih razlog zašto se roman zove upravo Sladoled od vanilije (doduše, izbor okusa sladoleda stvar je preferencija same autorice). Riječ je o južnjakinji koju progone duhovi prošlosti – u potrazi je za svojim ‘pravim’ domom. Točnije, u konstantnom je bijegu prema ‘novom’ s istovremenom tendencijom povratka ‘inicijalnom’ domu, što je čini kontradiktornim karakterom. Kad god, međutim, osjeti impuls za odlaskom, krene u potragu za sladoledom od vanilije, tražeći onaj ‘istinski’ okus vanilije koji osjetilno ne može vratiti, baš kao ni ono što definira kao dom.
Moglo bi se reći da je sladoled od vanilije njezik ‘kolačić Madeleine’, a njena potraga za savršenim okusom upravo ona proustovska potraga za izgubljenim vremenom.
Druga knjiga, Feminizam i kako ga steći, zbirka je izabranih kolumni.
Autorica je kao kritiku navela činjenicu da se o feminizmu jako malo piše, a aktivistkinje na javnost gledaju kao na svojevrsnu oglasnu ploču koja im služi za izražavanje mišljenja i stavova o čemu se dalje ne raspravlja. Navodi i da je postojeći feminizam ‘prastar’ , nema subverzije i mladim djevojkama što ponuditi.
{slika}
Ako se feminizam (kao i sve druge sfere) bavi sam sobom, onda gubi javni prostor i smisao, što je razlog zašto se autorica bavi kolumnama.
Za kraj je objasnila zašto je iz Zagreba pobjegla u Nerežišća na Braču. Objasnila je da je pobjegla od “usamljene gomile”. Ta osamljenost joj je nužna kako bi koncentrirano pisala te smatra kako je, što se tiče toga, u privilegiranoj poziciji.
