Prije nekoliko dana čitala sam na Mufu tekst Maše Grdešić o feminizmu i zamkama pristojnosti; vjerojatno još uvijek pod dojmom istoga, dočekala sam vijest o hrabrom potezu trans aktivistkinje Jennicet Gutiérrez koja je prekinula američkog predsjednika Baracka Obamu prilikom njegova govora u Bijeloj kući.
Obama je u Bijeloj kući, odnosno, u “svom domu”, zamislio fino, mirno i pristojno proslaviti uspjehe LGBTIQ aktivista i aktivistkinja te samoga sebe u protekloj godini. Ta se proslava odvija u tjednu koji je za sve navedene jako važan. Naime, ovoga tjedna američki Vrhovni sud trebao bi donijeti odluku o bračnoj jednakosti – što je produkt višedesetljetnog napora gejeva i lezbijki.
U ovom tjednu svoj rođendan proslavit će i dva simbola LGBT zajednice – zastava duginih boja i Stonewall. Budući da obljetnica događaja kao što je Stonewall zaslužuje svoj tekst, u ovome o njemu neće biti previše riječi. No, mora se naglasiti ono što je za Stonewall najvažnije, a što se, nažalost, u LGB(T) zajednici sve češće zaboravlja (da ne kažem fabricira) – tu su pobunu pokrenule, taj početak otvorene borbe za ostvarivanje LGBT prava potaknule, trans žene i to, uglavnom, ne one bijele rase.
Ovoga tjedna, baš kao i te davne 1969. godine, najviše hrabrosti pokazale su one čiji su životi najugroženiji.
Jennicet Gutiérrez progovorila je na finom prijemu u Bijeloj kući prodornim glasom – jedinim kojeg ima – kako bi upozorila na specifičnu poziciju u kojoj se nalaze trans* osobe koje bolji život pokušavaju ostvariti na američkom tlu, makar na njega stupile i ilegalno.
Poviknula je sljedeće: “Predsjedniče Obama, pustite LGBTIQ imigrante i imigrantkinje iz pritvora i zaustavite njihovu deportaciju!”
Izgovorila je tu rečenicu u prostoriji u kojoj je bila okružena svojim kolegama i kolegicama, aktivistima i aktivistkinjama ili joj se barem tako činilo.
Naime, iako je Gutiérrez progovorila o temi kojom bi svi i sve koje su je okruživale trebale biti upoznate, iako bi njezina bitka trebala biti i njihova, naišla je na apsolutno nerazumijevanje. Nije bila pristojna.
{slika}
Gutiérrez je progovorila o ljudskim životima koji su prema svim dostupnim podacima ugroženi, o ljudima koji su seksualno zlostavljani u institucijama koje nadzire država. Govorila je o činjenici da je od 500 pritvorenih imigranata i imigrantkinja tek jedna osoba transrodna, dok od 5 osoba koje su u tim istim pritvorima zlostavljane minimalno 1 transrodna, navodi se na fusion.net. Taj je omjer u jednakoj mjeri zapanjujuć koliko je i zastražujuć. Taj je omjer njezina realnost i realnost onih koji su u tim pritvorima. Taj je omjer odvratno nepristojan.
Borci i borkinje za ljudska prava koji su okruživali Gutiérrez u trenutku dok je upozoravala na nešto toliko važno i na nešto toliko stvarno, gledali su je u apsolutnoj nevjerici. Sekundu prije nego što je prekinula predsjednika Obamu u njegovu govoru, ti su borci i borkinje imali uključene mobitele i snimali i fotografirali svaku njegovu riječ i svaki njegov pokret. Kada je progovorila Gutiérrez, oni su naprosto nestali. Ne samo to, u jednom je trenutku bila izviždana.
{slika}
A zašto? Pa zato što je bila nepristojna.
Trebalo je odslušati govor, potapšati se po ramenima, otpiti malo šampanjca i onda radosno nastaviti sa životom. A nepristojna Gutiérrez sve je to uništila svojim aktivizmom.
Drznula se, naime, progovoriti na najvećoj mogućoj pozornici, pred očima svih svjetskih medija, na sretnoj gala večeri da nismo svi i sve iste.
A aktivizam nije pristojan. Aktivizam je provokacija, aktivizam je govorenje onoga što nitko ne želi čuti i rađenje onoga što nitko ne želi gledati, borba za slobodu i riskiranje komfora, ‘ugleda’ i sigurnosti. Aktivizam nije fino sjedenje i ispijanje šampanjca na gala večerama. Fino sjedenje i ispijanje šampanjca na gala večerama na kojima se dogovaraju detalji ostvarivanja prava je produkt aktivizma.
Ovim je činom Gutiérrez odala najveću moguću počast obljetnici pobune u Stonewallu, učinila nam je svima jednu veliku uslugu. Pokazala je koliko zapravo brzo zaboravljamo. Do finih večera i pozdravnih govora u Bijeloj kući nije se došlo niti bi se ikada došlo da se pristojno iz publike aplaudiralo predsjednicima i bilo zadovoljno onime što su do sada napravili.
Jedina pristojnost koja u aktivizmu ima smisla je pristojno zahvaljivati ovakvima kao što je Gutiérrez na njihovoj hrabrosti, baš kao i mnogima prije nje.
