Dok se mi u Hrvatskoj još nismo niti dogovorili jel’ kriza stigla ili nije i što ćemo uopće s njom ako je, u bijelome svijetu vode se živahne rasprave o rodnim aspektima krize i recesije. Libela.org vam donosi pogled na recesiju iz muškog ugla. Hoće li recesija stvarno dovesti do promjene rodnih uloga i smrti macho muškarca? Prepuštamo vas tekstu Reihana Salamija, a uskoro donosimo komentar Courtney E. Martin na pojam On-cesije.
Prevela Josipa Majić
Era muške dominacije privodi se kraju.
Ozbiljno.
Godinama smo svjedočili tihom, no značajnom preuzimanju moći od strane žena, no danas je recesija transformirala taj proces evolucije u proces revolucije. Da danas nije najbolje vrijeme za muškarce govori nam ekonomska kriza, posljedica financijskog kapitalizma, koja je osim globalne krize rezultirala ubrzanjem postupka preuzimanja moći te samim time i kolektivnu krizu za milijune zaposlenih muškaraca diljem svijeta.
Dokaze za takve smjene lako je naći ako znate kamo gledati. Za početak možemo samo razmotriti nevjerojatno neproporcionalan utjecaj koji trenutačna kriza ima na muškarce -toliko je velik da je recesija nekim ekonomistima i onima uključenim u djelovanje blogosfere poznatija kao “On-cesija/He-cession”. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku SAD-a više od 80% otkaza od studenog dodijeljeno je upravo muškarcima. Slične podatke bilježi i Europa, te im se zajedno broj nezaposlenih muškaraca nakon recesije povećao čak za 7 milijuna. U prilog tome govore i podaci da gospodarske grane koje tradicionalno pripadaju muškoj populaciji (građevina i teška industrija) bilježe snažniji i brži pad od grana u kojima tradicionalno dominira ženski spol (javni sektor, zdravstvo i obrazovanje). Zaključno s 2009.om očekuje se da će globalna recesija bez posla ostaviti čak 28 milijuna muškaraca diljem svijeta.
Da muškarce ne čeka svijetla budućnost govori činjenica da im osim trenutačne recesije prijeti i globalizacija. Alan Blinder, ekonomist s Princetona, procjenjuje da između 28 i 42 milijuna poslova u SAD-u više nije sigurno zbog globalnog trenda proizvodnje istočkim zemljama koje imaju znatno jeftiniju radnu snagu. Također, muškarci sve više zaostaju za ženama po pitanju visokog obrazovanja nužnog za uspjeh u gospodarstvu temeljenom na znanju, koje će postati imperativom za doba post-recesije. U SAD-u će uskoro biti tri žene fakultetske naobrazbe za svaka dva muškarca, a slične brojke očekuju se u svim razvijenim zemljama.
Naravno, macho nije samo pitanje zaposlenosti, već stanje uma. Što jači utjecaj “On-cesija” ima na muškarce , to su oni još i manje pripremljeni za duboke i dugotrajne posljedice otkaza na psihu. Ako je vjerovati časopisu American Journal of Public Health otkaz ima znatno veće posljedice na psihološko stanje muškaraca nego na stanje žena. Drugim riječima pripremite se na mnogo nesretnih muškaraca – sa svim negativnim posljedicama koje to uključuje. Rapidni napredak krize očitovat će se i na moć politike. Pogledajmo samo odaziv i reakciju birača na globalnu krizu. Kada je ekonomska kriza u Islandu uzela maha, birači su reagirali kao i prije u prošlosti: Ne samo da su svrgnuli s trona svoju isključivo mušku elitu koja je i krivac za razvoj događaja već su i prvoj u svijetu deklariranoj lezbijki povjerili dužnost premijerke. Ako je vjerovati izjavi Halli Tomasdottir, ženi na čelu jedne od poslijednjih preostalih likvidnih banaka u Islandu,prenesenoj Der Spiegelu, to je bio razuman slijed događaja nakon “kompetitivnosti penisa” u dominantno muškom investicijskom bankarstvu. “99% dotičnih išlo je u iste škole, voze iste aute, nose ista odijela i imaju iste stavove. Oni su nas doveli u ovu poziciju- i dobro se zabavljali radeći to. “. Nedugo nakon toga Litva kreće istim putem i prvi put izabire ženu predsjednicom: Daliu Grybauskaite, iskusnu ekonomisticu i vlasnicu crnog pojasa iz karatea. Slijedećeg dana je osvanula naslovnica vodećih novina u Vilniusu: “Litva je odlučila: državu će spasiti žena”.
Premda nisu sve države reagirale smjenjujući svoje muško vodstvo, nagla promjena je vidljiva i globalna. Sve više ljudi primjećuje da nas je upravo agresivno i sklono riziku vodstvo muškaraca dovelu u krizu te se takvo ponašanje pokazalo kao destruktivno i neodrživo u globaliziranom svijetu.
Međutim nije pošteno govoriti kako je došao kraj Wall Streetu, financijskom sektoru ili kapitalizmu – to su ideje koje opstaju usprkos krizi. No ne i macho muškarci. Odluka koja ostaje na muškarcima je prihvatiti ili ne ovu činjenicu novog doba, koja će u svakom slučaju rezultirati revolucionarnim promjenama za čitavo čovječanstvo; kako žene tako i muškarce.
Ekonomisti Brad Barber i Terrance Odean 2001. demonstrirali su moguće faktore koji utječu na pretjerano rizične i nesigurne investicije na financijskom tržištu. Rezultat je da je od svih faktora, uključujući dob i bračni status, presudan upravo onaj posjeduje li osoba Y kromosom. Kao rezultat toga smatra se da su macho muškarci odgovorni za globalnu krizu te da su svjesno ili ne, na taj način umjetno stvarali radnu atmosferu pogodnu isključivo za pripadnike jačeg spola.
Savršen primjer za to je financijski balon na tržištu nekretnina, čiji se eksplozija najjače osjetila na zapadu. Taj balon zapravo je predstavljao pad ponude u poslovima za niže obrazovane muškarce koji su bili sposobni samo za težak fizički rad na gradilištima. U SAD-u je građevinska industrija stvarala relativno dobro plaćene poslove za niže obrazovanu mušku radnu snagu koji čine 97,5% radne snage te za to u prosjeku dobivaju $814. Međutim grane gospodarstva u kojima dominiraju žene kao što je zdravstvo plaćaju po $510 tjedno ili prodaja koja u prosjeku plaća svoje radnike $690 tjedno. Prema podacima državnog zavoda za statistiku SAD-a građevinska industrija stvarala je gotovo 3 milijuna više poslova od potrebnog. Sličnu sudbinu imale su i ostale grane gospodarstva u kojima dominiraju muškarci, kao što su teška industrija, proizvodnja cementa, transport i arhitektura – i upravo su ti poslovi muškarcima osigurali ekonomsku nadmoć nad ženama. Na pitanje zašto odgovorni za stvaranje i provedbu zakona nisu reagirali na stvaranje balona i inflacije branili su se činjenicom da su te industrije osiguravaju veliki broj radnih mjesta. Činjenica je da su macho muškarci uživali brojne povlastice stoga bi udarac na balon nekretnina bio politički suicid. Ipak, balon na tržištu nekretnina tek je jedna u nizu nuspojava podupiranja kulta o macho muškarcu. Jedna od najjačih nuspojava bio je New Deal govori povijesničarka Gwendolyn Mink. Na vrhuncu Velike depresije 1933, 15 milijuna Amerikanaca bilo je nezaposleno, a ukupnu radnu snagu Amerike činili su 75% muškarci. To je pokopalo model o muškarcu koji prehranjuje obitelj, stoga se vršio snažan pritisak da se ideja vrati. New Deal je to učinio fokusirajući se na stvaranje poslova za mušku radnu snagu i izolirajući žene od tržišta rada tako da ostaju kod kuće. Na taj način se preko Velike depresije i New Deala opet aktualiziraju tradicionalne uloge spolova, tvrdi povijesničarka Stephanie Coontz, ženama je obečana ekonomska sigurnost u zamjenu za priznanje i poštovanje ekonomske nadmoći muškaraca.
Danas, kada ta zastarjela podjela više ne funkcionira, ni država više ne može ništa. U SAD-u državni stimulansi više ne mogu održavati originalnu ideju New Deal programa. Usprkos ranim nagađanjima da će državni poticaji održati već započete projekte u infrastrukturi, građevini te ostalim dominantno muškim sektorima sada se sve više sredstava iz državne blagajne troši upravo na obrazovanje, zdravstvo i druge društveno korisne usluge. U SAD-u već sada žene čine čak polovicu znanstvenika/ca u biološkim i medicinskim istraživanjima i gotovo ¾ zaposlenika/ca u zdravstvu. To je potvrdio i predsjednik SAD-a Barack Obama svojom izjavom za New York Times gdje je potvrdio preuzimanje moći od strane žena te je izjavio da građevinska industrija neće nestati, nego će jednostavno činiti manji udio u sveukupnom gospodarstvu. Nadodao je i kako će žene postati novi muškarci tj. kako će preuzeti ulogu prehranjivanja obitelji. Ovo sve znači da će skori problem macho depresije zbog nezaposlenosti rezultirati destruktivno, i prema istraživanjima Social Science & Medicine, vrlo vjerojatno u obliku alkoholizma, poglavito za muškarce u dobi od 27 do 35 godina. Macho gubitnici globalizacije također mogu zaboraviti na brak, tvrdi sociolog Andrew Cherlin; dosadašnji efekt braka na macho muškarce većinom je bio disciplina i povećana produktivnost, no s nadolazećim gubitcima poslova zbog novih tehnologija a samim time i ekonomske nesigurnosti u budućnosti ćemo svjedočiti sve manje i manje brakova.
Depresivni, usamljeni, alkoholičari koji se osječaju kao da ih je pregazilo vrijeme i više nemaju svrhu gube svoj macho identitet koji su gradili kroz povijest. Ovakva psihološka slika muškaraca prisutna je od američkog industrijskog pojasa, preko Putinove Rusije pa sve do Bliskog Istoka. Ukoliko ova recesija nije tek privremeno stanje, a mnogi tvrde da nije, ova masovna psihološka trauma širit će se globalno poput kuge.
Kojim će se tokom razvijati ovo post-macho doba tek ćemo vidjeti. No činjenica je da muškarci imaju samo dvije opcije.
Prva je adaptacija: muškarci imaju mogućnost da prihvate da je došlo novo doba u kojem su žene njihove ravnopravne partnerice te da se asimiliraju i prilagode novim kulturalnim pravilima koje ravnopravnost spolova podrazumjeva. To nikako ne znači da će svi muškarci postati meteroseksualci te da će idustrija piva i nogometa propasti, no svakako podrazumjeva značajne promjene u ponašanju, posebice ako je riječ o modelu muževnog ponašanja na bogatom zapadu.
Ekonomist Betsey Stevenson objašnjava kako dolazi do značajnog pada u broju konvencionalnih brakova u kojima je muškarac specijaliziran za tržište rada a žene za skrb o djeci. Statistika ide sve više u prilog “potrošačkim” brakovima gdje oba spola imaju jednaku ulogu na tržištu rada, kao i u kućanskim poslovima. Također smatra da takvi brakovi imaju dulji vijek trajanja te da partneri više naglaska stavljaju na zajedničke želje i potrebe.
Ekonomist Eric D. Gould otkrio je 2004. da brak kod muškaraca, osobito potplaćenih, izaziva želju za obrazovanjem. U vrlo kratkom vremenskom period kroz bark muškarci znatno ozbiljnije pristupaju učenju, radu i svim aktivnostima koje mogu povoljno djelovati po pitanju njihove potencijalne karijere. Ova adaptacija je optimistični ishod ukoliko se muškarci odluče prilagoditi novonastaloj situaciji.
Druga opcija je otpor. Muškarci također mogu odlučiti da im ne odgovara ovaj poredak i ogovoriti borbom za svoj povijesni macho status. Stoga postoje brojni muškarci koji, u nedostatku adekvatnog ventila za svoju ljutnju, mogu postati pripadnici ekstremnista; prisjetimo se samo KGB nostalgičara u Rusiji, ili pak islamskih dobrovoljaca poginulih u džihadu. Brojni su primjeri muškaraca na zapadu koji pokušavaju spriječiti razvojni tok povijesti, međutim politika razvijenih zapadnjačkih zemalja ne ide im na ruku.
Umjesto toga pojavljuje se alternative – mješavima adaptacije i otpora koja će, po svemu sudeći, naići na geopolitičku diobu: Sjeverna Amerika i zapadna Europa adaptirat će se novoj ravnopravnoj politici dok će rastući divovi poput Rusije i Azije žene i dalje izlagati brutalnim tretmanima, a kao rezultat bijesa i nemoći tretman može postati još i gori. To su društva u kojima će državni aparat uz goleme napore održavati macho kult na životu.
Uzmimo Rusiju za primjer, koja je poslijednje desetljeće pokazala nevjerojatnu inicijativu za održavanje macho kulta. Iako je 10,4 milijuna više žene nego muškaraca u Rusiji, muškarci i dalje imaju prevlast u području gospodarstva i politike. Nakon pada SSSR-a, ideal ravnopravnosti spolova napušten je gotovo u potpunosti, a diljem Rusije aktualizirala se ideja o ženama-domaćicama kojima je Putin čak ponudio državni poticaj. No posljedice krize i pada Sovijetskog saveza bile su pogubne za macho kult. Moskovski pisac Masha Lipman uočio je kako je najčešća posljedica toga bilo pasivno ponašanje muškaraca u obliku alkoholizma i nemara za vlastito zdravlje i život. Kao posljedica visok smrtnosti, niske stope obrazovanja i alkoholizma samo je mali broj stanovnika Rusije uspio u naumu održavanja macho modela na životu.
Ovo je natjeralo žene u Rusiji da osim abnormalno visokog seksualnog zlostavljanja na poslu, trpe i licemjerno ponašanje u domovima. Elena Mezentseva iz Centra za istraživanje ravnopravnosti spolova u Rusiji na temelju podataka iz 2000. godine objašnjava kako je u Rusiji zaposlen najviši postotak žena na svijetu, no isto tako one zarađuju tek polovicu iznosa kojeg muškarci zarade za isti posao. Sve je to mudro iskoristio Putin pretvarajući želju za macho nostalgijom iz vremena SSSR-a u potpuno novu ideologiju.
Slična, ako ne i gora situacija očekuje Kinu. Program državnog poticaja te države nevjerojatno podsječa na proračunski plan New Deala u SAD-u. Iako danas u SAD-u većina proračuna ide upravo na zdravstvenu skrb i obrazovanje, 90% proračuna Kine, tj. $596 milijardi ide na građevinske investicije, točnije na gradnju domova za siromašne, autocesta, željeznica, električnih instalacija, zračnih luka i sl.
Ova neobična i neprimjerena rastrošnost može prouzročiti katastrofalne posljedice za proizvodnju, tj. izvoz koji je najprofitabilniji gospodarski sektor Kine. Kineska Komunistička Partija svjesna je 230 milijuna migranata, od koji su dvije trećine upravo muškarci, kao potencijalnog izvora političkog nemira. Nekoliko desetaka milijuna izgubilo je poslove upravo zbog smanjenja proizvodnje i to sve kao poslijedica umjetno održavanja macho kulta na životu.
Baš poput građevinskog balona u SAD-u koji je bio poslijedica pro-macho politike, Kina proživljava već poslijednja dva desetljeća slične posljedice zbog inzistiranja na istome. Yasheng Huang, ekonomist sa Instituta za tehnologiju u Massachusettsu, tvrdi kako je tjekom prvog desetljeća nakon Deng Xiaopingove reforme Kina proživljavala snažan ekonomski rast, pogotovo u poduzetništvu, no slijedeća dva desetljeća suočila se sa rapidnim padom osobito u dijelovima ruralne Kine jer su bili prezauzeti građevinskim i gospodarskim razvojem obalnih gradova. Multinacionalne kompanije u vlasništvu države uživale su u brojnim poticajima i poreznim olakšicama, a zauzvrat bi zapošljavali milijune migranata iz ruralnih dijelova. Upravo je ta razmjena odnosno seoba na obalu rezultirala ekstremnim siromaštvom u ruralnim dijelovima gdje više nije bilo posla za domicilno stanovništvo.
Danas je pak, situacija za Kineske vladare teška, a ionako kompliciranu demografsku sliku kvari i neproporcionalan odnos spolova. Kina tako ima na svakih 100 rođenih žena ima 119 muškaraca i već je osjetila vandalno ponašanje i društvene nemire koji su direktna posljedica otuđenih maldih muškaraca čiji je broj u konstantnom porastu. Dakako, moguće je da Kina svoju specifičnu demografsku sliku pretvori u prednost ako tu silnu macho energiju usmjeri na poduzetništvo čime bi Kinu pretvorili u globalni izvor radikalnih inovacija. No više je vjerojatno da će Kineska vlada samo nastaviti s centralizacijom i investiranjem u Peking koji postaje jedno od najvažnijih središta urbane ekonomije-a time i osigurano radno mjesto za veliki broj macho muškaraca, stoga dok je Komunistička partija na vlasti, macho muškarci Kine nemaju razloga za strah.
Možemo dobiti dojam da je riječ tek o cikličkoj reakciji koje će se uskoro vratiti na staro i opet priskrbiti alfa mužjacima staru slavu. Iako zvuči moguće, ovoga puta to nije slučaj. “Kompetitivnost penisa” omogućena je beskrajnim kreditima, sumljivim financijskim instrumentima i čistom te bezobzirnom kapitalizmu koji je uništio donedavni poredak na duži period stoga ne očekujemo njihov povratak, barem ne još neko vrijeme.
“On-cesija” je točka gdje se susreću mišljenja ljudi potpuno različitih profila, sve od ekonomista/ica pa do povijesničara/ki. Dok mnogi krive upravo muškarce za nastalu krizu, zaboravlja se efekt krize na žene. Upravo žene imaju višu globalnu stopu nezaposlenosti, a kriza to nije promijenila. Sve nas to dovodi do zaključka U.N.-a; ekonomska kriza vrši neproporcionalan pritisak na žene, koje su često pripadnice ranjivih skupina na nepovoljnim radnim mjestima te češće pristaju na lošije radne uvjete uz slabo ili gotovo nikakvo osiguranje bez ravnopravnog pristupa ekonomskim i financijskim resursima.
Istinski razlog za zabrinutost macho muškaraca postoji, kao što je već činjenica da će milijarde diljem svijeta izgubiti posao i naći se u, za muškarce, nepovoljnoj atmosferi post-recesije. Što se tiče žena, one proživljavaju značajane promjene po pitanju socijalne, ekonomske i političke moći, te nakon dugog vremenskog perioda izlaze iz doba deprivacije i pokreću pravu revoluciju koje čovječanstvo do sada nije iskusilo.
Ovo, dakako, ne znači da će muškarci i žene voditi otvorenu bitku, konflikt će poprimiti diskretniju formu, a rat će se voditi na aspektima uma i srca. No, ne dajte se zavarati; glavni razlog sukoba ovo stoljeća neće biti oko ideologija, geopolitike ili sukobljavanja kultura. Kamen spoticanja ovog stoljeća biti će spol. Nemamo presedan za život nakon smrti macho modela, no svakako možemo očekivati da će tranzicija u to razdoblje biti turbulentna, nejednaka i vrlo vjerojatno nasilna.
