Obitelj koja naporno radi. Porezne olakšice za bračne parove. Pomoć parovima u stanovanju. Ovo su toliko upotrebljavani politički klišeji da većina nas gotovo ni ne primjećuje koliko čudno zvuče. Jer, premda to ne biste zaključili/e slušajući političare/ke, živimo u eri u kojoj su glasači pojedinci i pojedinke.
U godini kada je David Cameron postao premijer, u Britaniji je broj ljudi koji nisu u braku počeo prelaziti broj onih koji su vjenčani. Prema podacima Ureda za nacionalnu statistiku, jedna od tri osobe danas živi sama, a taj pomak prema solo životnom stilu nigdje nije vidljiv – od krize stanovanja – jer što je manje ljudi u paru, veća je konkurencija za dostupne stanove – do pritiska za veća primanja; živjeti sam ili sama i plaćati samostalno račune za struju postalo je bez sumnje skupo.
To objašnjava zašto je nova knjiga novinarke Rebece Traister “All the single ladies” koja govori kako neudane žene mijenjaju svijet kakav je poznat Amerikancima/kama, uzburkala javnost na obje strane Atlantika.
Traister ističe kako su single žene te koje su dovele Baracka Obamu u Bijelu kuću, podržavši ga u omjeru 2:1 (udane žene su preferirale Mitta Romneya). Isto tako, mlade neudane žene promoviraju Bernieja Sandersa, na sličan način kao što su se, neočekivano, prošlog ljeta okupile oko Jeremyja Corbyna. Neudane žene, tvrdi Traister “već su pokazale kako imaju snagu mijenjati Ameriku na načine koje mnogi ljudi doživljavaju izrazito neugodnim”.
Premda milijuni mladih muškaraca također odbacuju brak, čini se da je to rijetko tema nad kojom javnost negoduje ili, zapravo, tema najprodavanijih knjiga. U tom kontekstu je riječ ‘single’ rastezljiv pojam; Traister je upotrebljava kako bi opisala bilo koga tko nije u braku, a pokriva sve od studenata/ica na Tinderu do dugotrajnih životnih partnerstva (kohabitacija), do rastavljenih osoba i starijih udovica/aca.
No, jasno je da žene danas žive financijski nezavisnije živote od svojih majki – samo trećina Britanki koje su rođene 1980. uda se prije svoje tridesete. I ne bi nas trebalo iznenaditi ako to počne utjecati na njihove političke i ekonomske izbore.
“Od generacije moje mame se očekivalo da se žena jednog dana skrasi, uđe u brak, što će joj donijeti financijsku stabilnost”, kaže Rachel Statham, 22-godišnjakinja iz Londona. “Mislim da ljudi to više ne planiraju. Ne očekuju da će imati nekoga tko će ih financijski podupirati”.
Kaže da ona i njezine prijateljice vide same sebe kao osobe koje zarađuju, odgovorne za vlastitu budućnost. No, to je lakše reći nego učiniti u svijetu u kojemu ljudi često imaju honorarne (freelance), nesigurne poslove s plaćama kojima jedva mogu platiti stanarinu.
Statham kaže da je tijekom prošlih izbora čula malo toga što ima veze s njom i njenim životom – previše priče o ekonomskim planovima i udanim ženama i majkama, a nedovoljno o ženama koje pokušavaju samostalno živjeti. Kada je Stranka za ravnopravnost žena (Women’s Equality Party – WEP) prošle godine obećala potpuno novi feministički pristup politici, Statham im se pridružila – i ubrzo nakon toga bila je zaposlena kao koordinatorica kampanje, radeći ovog proljeća na izborima u Škotskoj, Walesu i Londonu (gdje se za mjesto gradonačelnice borila jedna od osnivačica stranke Sophie Walker).
Mlade, samostalne žene frustrira što nitko ne govori “njihovim jezikom”, kaže glasnogovornica WEP-a, stranke koja brzim tempom ima sve više i više članica. No one nisu jedine koje bi mogle poremetiti planove starim igračima u izbornim utakmicama.
“Kada kažete ‘glasačica’ vjerojatno mislite na nekog od 20 i nešto godina, poput ženskih likova iz serije Seks i grad“, kaže izborna analitičarka Deborah Mattinson. “No, zapravo, najveći broj neudanih žena bit će stariji i u ovom trenutku pretpostavljam da će prevagnuti koliko će te starije žene biti ili ne ignorirane u politici”.
Mattinson predviđa da političari i političarke neće strategijski ciljati na te pojedinke jer pretpostavljaju da su te glasačice mlade, što statistički znači manju vjerojatnost da će glasati. Tvrdi da im je to pogrešna strategija: “Starije žene glasaju – gomila njih, a čak i mala promjena može učiniti veliku razliku”. Za razliku od žena iz baby-boom generacije, ove su žene češće rastavljene i potencijalno će ući u mirovinu same.
Flissy Read je napustila svoj učiteljski posao u pedesetoj, kada je jako teško započeti novu karijeru. Od kada se rastala od svog partnera, nakon što je 12 godina provela smišljajući načine kako da plati račune, počelo joj je nedostajati ideja. “Šetala sam pse, čistila, podučavala, no sada sam gluha i ne mogu više podučavati. Kreativna sam u pronalaženju novih poslova, ali to nije idealna situacija, tako da s vremena na vrijeme iznajmljujem kuću i odem živjeti kod prijateljice ili u podstanarstvo”.
Kap koja je prelila čašu bilo je otkriće da će u mirovinu moći tek sa 64 godine (zbog politike izjednačavanja starosne mirovine za muškarce i žene). Priključila se kampanji Women against state pension injustice (WASPI) koja je do sada privukla već 169 tisuća potpisnica/ka peticije protiv promjena u mirovinskom sustavu. Read kaže kako ju strašno ljuti pretpostavka da se žene čiji je mirovinski plan osujećen mogu osloniti na podršku svojih supruga. “Ja živim sama od svog rada i sve je na meni. Prilično sam sretna, no sramotno je što je normalizirana ideja kako smo mi neke ženice s muževima o kojima ovisimo. Sve žene ih WASPI kampanje žive od svojih plaća i trebale bi upravljati same svojim mirovinama”.
Mit o braku kao sigurnosnoj mreži za žene i danas traje. David Cameron je počeo govoriti o obitelji kao najboljem izumljenom sustavu blagostanja društva, ignorirajući temu kako bi oni koji nemaju obitelj trebali preživljavati.
“Mislim da postoji još mnogo mizoginije kod prilično velikog broja ljudi iz političkog života”, kaže Kate Green, ministrica za ravnopravnost “iz sjene”. “Još uvijek misle kako bi žena koja je u stabilnoj vezi s muškarcem trebala zarađivati manje i da je to okvir unutar kojeg treba donositi političke odluke”.
Čini se da se pri donošenju političkih odluka i programa ministri opiru spoznaji da bi se u budućnosti bračni i partnerski odnosi mogli urušiti. “Stvari kao što je zajednički kredit kada novac ide na račun jednom od partnera. Kažu, ‘Oh, pa to su parovi, oni sve dijele’ – ne, u stvarnosti ne dijele”, kaže Green. Istina je da je lakše biti dio pâra nego ne biti, barem financijski. Ljudi koji nisu u braku teže stječu vlasništvo – čak i kada si mogu to prisuštiti s jednom plaćom – zato što je teže uštedjeti depozit, a troškovi brige za djecu su i dalje velika prepreka u traženju posla za samohrane roditelje. Osim toga, zbog nepredvidljivih posljedica kreditnog sustava koji ima cilj borbe protiv siromaštva djece, samci bez djece će vjerojatno biti izloženiji krizi zbog životnih troškova.
Nitko ne priča o tome kakvu je ulogu nezasnivanje bračnog odnosa neplanirano odigralo u siromaštvu i nejednakosti. Institut za istraživanje javnih politika (Institute for Public Policy Research – IPPR) procjenjuje da oko petinu rasta takozvanog Ginijevog koeficijenta (standardna mjera za jaz između siromašnih i bogatih) između 1979. i 2003-4. možemo pripisati promjenama u oblicima kućanstava, uključujući posljedice starenja i pomicanja fertitliteta, ali isto tako i porastu kućanstava s jednom osobom. Kada bi svijet bio isti kao 1979. – kada bi rani brak i majčinstvo još uvijek bili norma, razvod braka rijetkost, i kada ne bismo bili nacija koja stari – Britanija bi imala gotovo četvrtinu milijuna manje siromašnih kućanstava i 280 tisuća manje siromašnih umirovljenika/ica.
Pouka za konzervativce je upadljivo očita: pomaknite satove, prestanite podržavati neudane majke, ne olakšavajte proces razvoda braka. No, to nije jedina ponuda na stolu.
Veći minimalni dohodak, jača radnička prava, velikodušniji sustav socijalnih potpora koji prepoznaje da će neki ljudi uvijek trebati potporu države. To je lista želja koja je bliska većini podržavatelja/ica Corbyna ili Sandersa, no zapravo se radi o manifestu samaca koji zagovara knjiga Rebecce Traister. I ako ovo zvuči prelijevo za američke standarde, to nije slučajnost.
Traister kaže kako “sve te neudane žene” vuku američku politiku na lijevo jer je to što nisu udane promijenilo njihova očekivanja od države. Ne žele da im se govori da si nađu muža jer smatraju kako bi samostalan život bio ekonomski održiv uz snažnije pravo na pobačaj ili dostupnu skrb za djecu; radije bi da se ekonomija oblikuje prema njihovim životima, nego obrnuto.
Njezin manifest nije u potpunosti primjenjiv na Britaniju gdje neudane žene već imaju dostupnu besplatnu zdravstvenu skrb i relativno dug porodiljni dopust, što zagovara Traister. No vjerojatno ćemo vidjeti utjecaj neudanih žena na izborima ovoga svibnja u Londonu.
Uz Glasgow i Brighton, u Londonu živi najveći broj neudanih žena zbog njegove mlade populacije; no također, London ima i neuobičajeno visoku koncentraciju jednoroditeljskih obitelji. Njih 320 tisuća imaju pravo glasa na gradskim izborima, a udruga za pomoć jednoroditeljskim obiteljima Gingerbread tvrdi da iza sebe imaju snažno glasačko tijelo. Izvršna direktorica ove udruge Fiona Weir kaže: “Oni nisu nikakva manjina; oni su jedna od četiri obitelji s djecom“.
Članovi uprave već su se sastali s laburističkim kandidatom za gradonačelnika Sadiqom Khanom i kandidatom Konzervativne stranke Zacom Goldsmithom. Khanov tim će zasigurno ponuditi niz politika koje bi mogle koristiti neudanim ženama, od borbe protiv seksualnog nasilja u javnom prijevozu do izjednačavanja muških i ženskih plaća.
No, Weir kaže da su političari svih stranaka neskloni otvorenom zalaganju za samohrane roditelje. Boji se da se uz samohrane majke još uvijek povezuju ružne i pomalo otrovne asocijacije. “Prošle godine smo imali prilično deprimirajuću anketu kada smo pitale građane/ke što im prvo pada na pamet kada čuju frazu “jednoroditeljske obitelji u Velikoj Britaniji”? Na vrhu liste našla se “socijalna pomoć” premda dva od tri samohrana roditelja imaju zaposlenje i zarađuju. Još uvijek nismo prevladali tu stigmu”.
No, možemo vidjeti kako to što je Obama podržao politike koje su sklone samcima i prepuštanje ljudima da sami izvuku svoje zaključke nije dovoljno.
Možda je Obama, kojega je odgojila samohrana majka, brzo uočio kako su žene koje najviše zarađuju u svojim kućanstvima (zapravo koje su najčešće jedine koje zarađuju) umorne i ljute od ignoriranja. Stoga se otvoreno obraćao i govorio o samohranim majkama kao hraniteljicama obitelji. Govorio je o ženama koje si ne mogu dopustiti da zarađuju 74 centa prema muškom dolaru kada su one jedine koje donose hranu na stol, i o ženama kojima je doista potrebna reforma zdravstvenog sustava jer, kao hraniteljice ne mogu si priuštiti da budu bolesne. Tretirao je žene kao financijski ravnopravne ljude. Čini se da britanska politika ipak zaostaje za tim.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
