“Pozivamo one koji prelaze granice, čiji koraci oplakuju izgubljene domove. Pozivamo sve crnce, čije otkucaje srca prekidaju policijski metci. Pozivamo izgubljene majke. Pozivamo zaboravljena tijela, koja plove po Mediteranu. Pozivamo sve osobe koje su raseljene u vlastitim zemljama…”
Deklaracija jedinstva je hitan poziv na solidarnost između pokreta koji se zalažu za rasnu pravdu i pokreta za prava izbjeglica. Napisana je od strane NoViolet Bulawayo, a njenu je izrada zatražila Until We Are All Free, umjetnička i kulturna inicijativa koja se bori za rasnu pravdu, a pokrenuta je prošle godine. Deklaracija je dostupna na mnogim jezicima, a potpisana je od različitih umjetnika/ica i aktivista/ica poput Teju Cole, Junot Díaz, Roxane Gay, Janet Mock, Angelice Salas i Jose Antonia Vargasa.
Gledajući kako stvari stoje u zadnje vrijeme, postoji više razloga zbog kojih je bitno istaknuti ovu inicijativu. Naime, nedavno je policijskim nasiljem oduzet život Keithu Lamontu Scottu koji je čitao knjigu dok je čekao sina da dođe iz škole. Istovremeno, Obamina administracija objavila je kako će ubrzati deportaciju tisuću Haićana/ka koji/e su zatražili/e azil, te je Federalni prizivni sud odlučio da izbjeglička djeca iz Centralne Amerike nemaju prava na odvjetnika/icu kojeg/u sud određuje. Dok u SAD-u raste mržnja prema američkim muslimanima/kama, Trumpova kampanja još više potiče na nasilje i netoleranciju. Također, ne smijemo zaboraviti da još uvijek dolazi do kriminalizacije i dehumanizacije u zajednicama gdje žive crnci/kinje putem nasilja nad ženama i djevojkama, prepada i deportacija pa sve do brutalnosti policije. U ovakvoj situaciji u kojoj danas živimo, Deklaracija jedinstva podsjeća da možemo zamisliti i stvoriti svijet u kojem smo svi slobodni/e.
Autorica Deklaracije dolazi iz Zimbabwea i trenutno predaje na Sveučilištu Stanford. Bulawayo postavlja jedno bitno pitanje: što bi za nas značilo “da vidimo, cijenimo i da ulažemo u ostale kulture i područja?”. Prisjećajući se svoje domovine, ona kaže:
“Sjetim se kako Shona ljudi iz moje predivne domovine odgovaraju na pitanje “kako si?” s “Tiripo kana murip-o” što doslovce znači: Ja sam dobro ako si ti dobro. To znači, ja tebe vidim, ti meni nisi nevidljiv/a. To znači: Ja sam zainteresiran/a za tebe, prepoznajem tvoju humanost i tvoje je blagostanje povezano s mojim.”
U knjizi Dispossession: The Performative in the Political, Judith Butler i društvena antropologinja Athena Athanasiou govore da je prepoznavanje drugih i njihovih potreba te ulaganje u druge etička i politička odgovornost svakog/e od nas. “Nisam ja jedini/a koji/a pati. Bez tebe, ne mogu zamisliti svoju borbu kao društvenu i političku. Bez njega ili nje, ili “nas”, riskiram da uključim samo one s kojima sam već povezan/a kako dovoljno vrijedne da bih ih uzela/o u obzir”, opisuje Butler. Oslobođenje “mene” neizbježno je povezano s oslobođenjem “nas”.
Deklaracija želi ukazati na taj osjećaj povezanosti. Podsjeća nas da iako smo ponekad jako ranjivi, a otvoreni smo jedni prema drugima, odbacujem neoliberalni impuls individualizma. Kada vidimo jedni druge kao vrijedne i dragocjene, odbijamo ideju da su neki/e od nas potrošni/e, da ne zaslužuju ući u ovu zemlji ili egzistirati u njoj. To nas potiče da pratimo grupe poput #ArabsforBlackPower koji su nedavno izdali Movement for Black Lives Solidarity Statement. S druge strane, Black Lives Matter su pozvali na ukidanje svih deportacija. Ne samo da nas Deklaracija podsjeća da možemo kreirati bolji svijet, ona nas uči kako to napraviti. Web stranica deklaracije sadrži i kurikulum koji se zove Racial Justice Art & Story Sessions, kojem je cilj doprijeti do različitih društvenih grupa, u učionice, različite organizacije i na društvene mreže.
Svjesna sam da ideje koje su prisutne u Deklaraciji još nisu prisutne u stvarnosti, no ipak je korisno podsjetiti se da je moguće stvoriti svijet kakav Bulawayo opisuje: “Svi su lanci slomljeni. Sa sobom, oni skidaju ograde i rastavljaju sve šipke, brišući linije i otvarajući granice. Oni ruše zidove i pravda dolazi u naša susjedstva”.
Prevela i prilagodila: Emili Ema Sedlar
