U svrhu poticanja suradnje i solidarnosti različitih društvenih skupina u radu na društvenoj promjeni, na tribini Novi prostori za suradnju – građanska solidarnost raspravljalo se o položaju i pravima radnika/ca u Hrvatskoj. U organizaciji Mirovnih studija na tribini su, 30. svibnja u Zagrebu, sudjelovali Jelena Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, Jagoda Milidrag Šmid iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Hrvoje Jurić iz Akademske solidarnosti i Srđan Dvornik sa Instituta za ekonomsku demokraciju.
“Solidarnost ne smije imati granica. Ako mislimo da nešto važi za mene, za moje bližnje, dakle, ako mislimo da je nešto dobro za njih kao ljude onda to mora biti dobro za sve ljude. …Ono gdje je najteža kušnja za stav solidarnosti je kada niti imate sa nekima zajednički interes, niti pripadate skupa sa njima u bilo kakvu grupaciju, čak se niti ne slažete – a mislite da svi moraju imati nekakva prava, da nitko ne smije biti izložen ugrožavanju, sramoćenju, diskriminiranju.”, istaknuo je Srđan Dvornik.
Pojasnilo se da je uzrok društvene nesolidarnosti u posljednjih dvadesetak godina kod nas, između ostalog, i izgradnja nacije što je dovelo do premještanja klasne linije solidarnosti na linije solidarnosti po nacionalnom identitetu. To stavlja socijalnu jednakost po strani jer kada nacionalna paradigma zauzme središnje mjesto u društvu onda se potpuno obezvrjeđuje rad, odnosno, odbacuje se bilo kakvo kolektivno djelovanje. Isto tako, drugi veliki uzrok društvene nesolidarnosti u Hrvatskoj je i prelazak sa socijalističkog na kapitalistički sustav, dakle privatizacija društvenog vlasništva u kojoj je došlo do premještanja odnosa moći gdje radnik/ca više ni nominalno ne igra središnju ulogu.
“Sindikalni angažman danas nije pitanje samo radnog mjesta, posla, radnih uvjeta i plaća. … Sindikati, kao, još uvijek, najorganiziraniji dio civilnog društva, zapravo trebaju biti angažiraniji kao kontrolori javnih politika, kao suodgovorni za oblikovanje javnih politika, kao korektori javnih politika. Dakle, trebaju izaći izvan tvorničkog kruga.”, naglasila je Jagoda Milidrag Šmid.
Istaknulo se da je demokracija ovom tipu kapitalizma, globalno gledajući, potpuno suvišna i da danas mi širimo totalitarizam kojeg ne prepoznajemo – meki totalitarizam. Naime, u velikim multinacionalnim kompanijama vrijede pravila igre koja se svode na kompeticiju – djelovanje na račun onog drugog. Isto tako dolazi i do podređivanja osobnih i obiteljskih odnosa i potreba te ljudskog integriteta poslovnim interesima firme. Međutim, ovo ne bi smjelo biti samo individualno pitanje pojedinca, pojedinac se mora moći osloniti na neku mrežu solidarnosti – društvene solidarnosti. Konkurentno gospodarstvo i fleksibilizacija tržišta rada, smatra Jagoda Milidrag Šmid, samo su novi nazivi za stari pojam izrabljivanja, destrukciju i dehumanizaciju kako ljudske okoline tako i svakog čovjeka.
“Moć kapitala je u odnosu na moć radnika postala tolika da je potrebna apsolutno svaka pomoć da se zadrže bilo koja radna mjesta, i uopće, da se zadrži postojanje tvornice.”, rekla je Jelena Miloš.
Pozitivni primjer građanske solidarnosti u nas je tvornica umjetnih gnojiva iz Kutine, Petrokemija. Naime, 1998. godine protiv privatizacije ove tvornice radnicima/cama se pridružio cijeli grad i šire – svi su prepoznali važnost rada. Također je pozitivna i suradnja studenata/tica sa radnicima/cama i seljacima/nkama od prije tri godine.
“Trebali bismo se boriti protiv korumpiranosti od strane sistema koji vas permanentno ucjenjuje i gura vas na stranu. A što je kompeticija veća to ste manje spremni da riskirate izlažući se ovoj ili onoj borbi, pogotovo borbi koja se ne tiče izravno vaših interesa nego tamo nekih radnika, tamo nekih seljaka, pa čak i tamo nekih studenata.”, zaključio je Hrvoje Jurić.
Međutim, bez obzira na medijsku suradnju i pozitivnu promjenu svijesti u društvu radnicima/cama još uvijek nedostaje adekvatna pravna i ekonomska politička pomoć.
