Nisam znala za naum Charlotte Raven da ponovno pokrene časopis Spare Rib do objave u Guardianu u travnju ove godine. To je časopis čija sam ja suosnivačica. Bila sam zaprepaštena.
Charlotte me nije kontaktirala, niti mi se javila e-mailom. Mogla me kontaktirati i telefonom ili poštom.
U subotu, 27. travnja, bila sam u Sydneyu, na kraju jednog hitnog dvotjednog putovanja. Kad sam se probudila, dočekala me hrpa e-mailova o ovoj vijesti. Stari čitatelji_ice Spare Rib-a su mi pisali da su zapanjeni, šokirani, da se osjećaju izdano. Ali, neki su pokazali interes i nadu u oživljavanju časopisa. Jako su odani časopisu, njegovoj ostavštini i imenu. Pitali su zašto niti oni, a niti ja nismo bili obaviješteni o ponovnom pokretanju. Što je s dopuštenjem? Jedan od starijih suradnika Spare Rib-a je pitao: “Misli li Charlotte da smo mrtvi?”
Kad smo osnovali Spare Rib 1972. godine, ženski oslobodilački pokret još je bio vrlo malen – u najboljem slučaju tek nekoliko stotina žena. Pokrenuli smo ga kao “alternativni izvor vijesti za žene”. Pokretanje smo popratili izjavom o tadašnjem položaju žena i naveli naše ciljeve. Pokret za prava žena je brzo odjeknuo među mnogim ženama diljem zemlje. A Spare Rib je rastao s njim. Postao je lice pokreta za prava žena, a bio je samo časopis. Nije bio sinonim za pokret.
Danas, internet nudi različite mogućnosti za žene i za feminizam. To je odlična prilika. No, to ne mijenja činjenicu da pokret, po definiciji, nije nešto za što ćete platiti da biste se pridružili. Zato smo htjeli pojasniti što je to točno što Charlotte Raven naziva “Spare Rib pokretom”.
Autonomija je bitno pitanje ranog pokreta za prava žena te je i dalje temeljna postavka feminizma: žene same odlučuju o svom životu. Nitko ne može i ne smije organizirati ili odlučivati u ime žena, pa i onih uključenih u neku takvu organizaciju. Zato me zanima još jedna stvar o Charlotteinoj predloženoj platformi za članstvo u Spare Rib-u. Njezinu internetsku stranicu organizira privatna tvrtka. Charlotte je opunomoćila tu tvrtku da kontaktira članove u njezino ime kako bi prikupili informacije za nju te postavili sustav članstva.
U Spare Rib-u smo se uvijek brinuli o komunikaciji s čitateljima. Ako se takva komunikacija filtrira kroz posebnu, komercijalnu tvrtku, što to znači za autonomiju predloženog Spare Rib pokreta? Kako bi ova tvrtka mogla razumjeti i interpretirati ili filtrirati nedoumice i pitanja članova_ica? Kako to može djelovati kao bitna dvosmjerna komunikacija između članova_ica ovog pokreta?
Postoje mnoge žene koje bi se možda željele uključiti na Charlotteinu internetsku stranicu i tako povezati s feminizmom danas, ali mnoge od njih rade na pola radnog vremena, ili su nezaposlene ili studentice, ili čak još uvijek pohađaju školu. Ovo nas vraća na pitanje može li se sustav članstva na njezinoj internetskoj stranici smatrati pokretom.
Charlotte je u šali predložila da žene preskoče nešto poput depilacije kako bi mogle platiti članstvo. No, mene brine to što postoji mnogo žena koje si ne mogu priuštiti depilacije, a kamoli iznos koji traže kao najniži iznos mjesečne članarine. Ili je to rabota, ili donacija, ili pretplata? I dalje sam zbunjena.
Naziv Spare Rib ima i emocionalnu i komercijalnu vrijednost, ali za nas to nikada nije bio brand. Časopis je dobio kultni status zbog energije, predanosti i vremena koje su mnoge žene uložile u njega, koje su neumorno radile na njemu, koje su organizirale koncerte za prikupljanje sredstava kad nam je bio potreban novac, koji su ga koristile kao medij za komunikaciju izražavanje svojih želja i snova, koje su zamišljale kakav nam se životi mogu promijeniti i kako bi to moglo biti stvarnost. Ako ga želimo oživjeti kao takvog, Rosie Boycott i ja želimo osigurati da, kao internetski časopis ili u tiskanom obliku, ne propadne brzo.
Rekla sam Charlotte da je feminizam pokret koji kreće od ljudi. Pokret za žensko oslobođenje.Spare Rib je postao dio tog pokreta zbog načina na koji smo komunicirali s čitateljima_icama. Bili smo u stalnom dijalogu s čitateljima_icama, s aktivistima_kinjam, s umjetnicima_cama i sa ženama na poslu ili kod kuće, koje su se svakodnevno suočavali sa seksizmom i diskriminacijom.
Nikad ne možemo znati otkuda će doći sljedeća ideja. Mijenjali smo način na koji smo koristili jezik, način na koji smo mislili, način na koji smo razgovarali, odijevali se i živjeli. To nije i ne može biti zamotano u lijepi, uredni paketić. To iskustvo živi i dalje, u današnjem feminizmu.
Prevela i prilagodila: Mateja Šartaj
