Posljednjih godina teško je ne primijetiti sve veću spektakularnost u organiziranju i praćenju masovnih sportskih igara. Međutim, još je teže ne postaviti pitanje jesu li te manifestacije, koje bi trebale predstavljati sportska, kulturna, ali i tehnološka dostignuća modernog doba i samog čovjeka, postala zapravo Potemkinova sela, kulise iza kojih stoji prava istina o društvu grada domaćina, kao i nepravde i patnje koje su nanesene tijekom njihova postavljanja?
Sport i događanja vezana za njega posljednjih su godina sve više vođena logikom kapitala, umjesto svojim izvornim idejama, a slučajevi koji to ilustriraju sve su brojniji.. Popisu zemalja koje su zbog masovnih sportskih događanja zanemarile svoja kulturna dobra i temeljna ljudska prava te modificirale svoje gradove na štetu pojedinca, društva, okoliša i kulture, sada se pridružuje i Brazil – domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. i Olimpijskih igara 2016. godine.
Još 1856. godine, brazilskoj je vladi donirana zgrada koja je danas poznata kao Brazilski indijanski muzej. Prvotna ideja te zgrade bila je osnivanje Centra za istraživanje autohtonih kultura. Međutim, prostor je ubrzo postao Centar za zaštitu Indijanaca, odnosno preteča današnje Brazilske nacionalne indijanske fondacije, FUNAI. Godine 1953. zgrada je prenamijenjena u Indijanski muzej i toj je svrsi služila sve do 1978., kada je muzej premješten na novu lokaciju. Zgrada je bila napuštena sve do 2006. kada su joj indijanski skvoteri udahnuli novi život i prozvali je selo Maracana.
Selo Maracana posljednjih je 7 godina bilo dom pripadnicima autohtonog indijanskog stanovništva, njihovim obiteljima, ali i sigurna oaza brojnim Indijancima koji su došli u Rio de Janeiro studirati ili zaraditi za život. Stanovnici ove zajednice preživljavali su prodavanjem rukotvorina i sanjali o otvaranju kulturnog centra. Nažalost, lokacija ovog muzeja odredila je njegovu sudbinu – nalazi se u neposrednoj blizini marakanskog stadiona kojem će se odigravati utakmice nogometnog prvenstva te je brazilska vlada viziju o kulturnom centru odlučila zamijeniti svojom: šoping centar i parkiralište za posjetitelje utakmica. Zahvaljujući prosvjedima stanovnika Ria, ideja o parkiralištu i šoping centru odbačena je, muzej ipak ostaje muzej, ali sportskog karaktera, što nimalo ne umanjuje činjenicu da autohtono stanovništvo ostaje bez zajednice koju su vlastitim rukama podigli, njegovali i nastojali širiti kako bi svijest o bogatstvu njihove kulture bila prisutna i dalje. Ova odluka, osim što nije donesena u skladu sa željama stanovnika Ria, pokazuje koliko brazilska vlada uistinu mari za očuvanje kulutre svojih autohtonih stanovnika, ali i njihova temeljna ljudska prava općenito.
{slika}
Mnoge organizacije za ljudska prava, studenti i građani stali su na stranu stanovnika sela Marakana, ali uz sve napore, neuspješno – sud je donio odluku kojom je naredio iseljenje do 22. ožujka, uz obećanje da će novi Indijanski centar biti izgrađen, ali ne prije 2014. godine. Stanovnici su čvrsto odlučili zadržati svoj dom, imali su mnogo potpore od građana, ali spekulacije o potkupljivanju stanara oslabile su njihovu koheziju. U petak 22. ožujka, kada je bio zadnji dan za napuštanje nekadašnjeg muzeja, zgrada je bila poluprazna, ostalo je 20ak stanara, što svejedno nije spriječilo policiju da se naoruža do zuba dimnim bombama, suzavcima i gumenim metcima te primjenjujući, prema navodima svjedoka, prekomjernu silu, izbaci stanare iz onoga što su do tad smatrali svojim domom. Kasnije su mediji navodili kako je to bila prikladna situacija za policiju da isproba novotarije u svom arsenalu, namijenjene osiguravanju reda u masovnijim događajima koji dolaze. Nakon izbacivanja, neki od stanara smješteni su u privremene domove koje im je osigurala Vlada, dok su ostali na ulicama dijelili letke i njima ukazivali na svoju tragediju.
Nažalost, ovakva izbacivanja, prijetnje, nasilje i ostali načini uznemiravanja koji prate spomenute radnje nisu rezervirana samo za Rio de Janeiro, selo Maracana nije izolirani slučaj, već su diljem zemlje, u svih 12 gradova u kojima će se održavati utakmice, zabilježeni slični incidenti, kao i nesretne sudbine koje su zadesile lokalno stanovništvo.
{slika}
Priča o nemaru za kulturu, ekosustav i ljudska prava, osobito ona autohtonog stanovništva, u kontekstu Brazila ima svoj nastavak i izvan sportskog terena, u staništu najvećeg broja životinjskih i biljnih vrsti, prašumi Amazoni, konkretno rijeci Xingu. Xingu je brza i duboka rijeka dugačka 2100 kilometara i desna je pritoka rijeke Amazone. U blizini rijeke živi istoimeno Xiangu pleme, ali i brojna druga plemena kojima ta rijeka, bez imalo pretjerivanja, život znači.
Još 1958. godine brazilska je vlada gornji tok te rijeke proglasila Nacionalnim parkom baš kako bi zaštitila lokalna plemena, što je u u potpunoj kontradikciji s aktualnim projektom brazilske vlade – gradnjom hidroelektrane imena Belo Monto, treće najveće hidroelektrane u svijetu. Projekt Belo Monto kontraverzan je od svojih samih početaka koji sežu još u 1975. godinu kada je započelo planiranje. Od tog razdoblja do danas, gradnju prate brojne kritike, prosvjedi i sumnje u financijsku i energetsku isplativost hidroelektrane, ali i bojazan zbog razornih utjecaja koji će imati na lokalno stanovništvo i ekosustav, a koji već sada degradiraju kvalitetu življenja tamošnjeg stanovništva.
{slika}
Cijeli ovaj projekt jednako je problematičan prevede li se i u brojke – za gradnju ove hidroelektrane, vrijedne 16 milijardi dolara, 400 četvornih kilometara šume bit će raskrčeno, 50.000 ljudi raseljeno i 112 milijuna tona ugljičnog dioksida emitirano u biljni i životinjski svijet, a brazilskoj se vladi ovo i dalje doima kao dobra odluka. Posljednje odobrenje za gradnju izdano je u siječnju 2011. godine, a 2015. godina predviđena je za puštanje u pogon. Međutim, konstantni prosvjedi i tužbe opstruiraju proces koji, iako je još daleko od svog završetka, već sada ima brojne fatalne posljedice. Po navodima autohtonog stanovništva, kvaliteta vode drastično je opala, postala je neupotrebljiva ne samo za piće, nego i osobnu higijenu. Zagađena voda također ima utjecaj na ribu, što je 2011. godine uzrokovalo obustavu procesa, a ista ta riba povlači za sobom financijsku nesigurnost, budući da mnogim obiteljima predstavlja izvor zarade. Osim problema zagađenja, i sam tok rijeke poremećen je što plovidbu njom, ključnu za komuniciranje, razmjenu dobara i pristupanje osnovnim zdravstvenim i obrazovnim uslugama, čini iznimno opasnom.
Srećom, autohtono stanovništvo ne miri se lako s vlastitom sudbinom pa protestima i mobilizacijama nastoje onemogućiti nastavak gradnje, a spremni su i zaratiti se s vlastima. Prosvjednicima se u njihovim akcijama često pridružuju i sami radnici koji tvrde da posao obavljaju u nehumanim uvjetima. Ustvrdivši da poslodavac postupa u skladu s uvjetima poslovanja, sud je ubrzo takve optužbe odbacio i štrajk proglasio ilegalnim te donio odluku o kažnjavanju radnika sa 106 dolara po danu ne budu li dolazili na posao.
Poražavajuće činjenice navedene u ovom tekstu iznošenje bilo kakvog zaključka čine redundantnim. Premda su ove teme nezasluženo slabo pokrivene u domaćim medijima, ne bi smjelo biti teško suosjećati s onima koji iz dana u dan moraju svjedočiti kako im se oduzima nešto što čak ni ne bi smjelo biti otuđivo, a sve za potrebe privatnih interesa, od kojih, po svemu sudeći, ne možeš biti pošteđen ni ako živiš u prašumi. Doslovno.
