Jane Austen rođena je 16. prosinca 1775. i u svom kratkom 41-godišnjem životnom vijeku napisala je književna djela koja su uživala masovnu popularnost i odobravanje koje je s vremenom još više poraslo.
Prije dvjesto godina, napunivši upravo 37 godina, Jane je željno iščekivala objavljivanje njezina drugog romana, a nedvojbeno i najpoznatijeg, Ponos i predrasude s Elizabeth Bennet kao jednom od omiljenih junakinja u cjelokupnoj engleskoj književnosti. Proslava obljetnice romana započet će 28. siječnja iduće godine na datum kada je roman Ponos i predrasude objavljen, i bez sumnje, objavit će se nebrojeni eseji i članci koji će uključivati slavnu prvu rečenicu romana, “Općenito je poznata činjenica…”
Najvjerojatnije će se većina pažnje fokusirati na Jane Austen kao spisateljicu ljubavnih romana. Svi romani naposljetku završavaju s brakom, a brak između Elizabeth i gospodina Darcya predstavlja posebno sretan završetak romana. No pored toga, također bi se trebala istaknuti činjenica da je Jane Austen vrlo rano usvojila feminističke ideale i inzistirala na tome da ženski glas i iskustva budu ozbiljno shvaćeni.
Kao netko tko posljednja dva desetljeća podučava o Jane Austen polaznike i polaznice preddiplomskih studija, shvatila sam da je Zadatak Broj Jedan naučiti studente i studentice da pređu preko uvriježenog mišljenja da su njezini romani trivijalne ljubavne priče namijenjene luckastom ženskom čitateljstvu. Kad pomnije proučimo poruke romana Jane Austen, možemo jasno vidjeti da ona konstantno odbija ideje o ženskoj inferiornosti u odnosu na muškarce i osporava sistem koji obespravljuje žene. Ta fraza, “Općenito je poznata činjenica” dovodi u pitanje koncept “općenitog” – univerzalnog znanja, naglašavajući žensku perspektivu (doduše perspektivu bijelih Britanki iz srednjeg i višeg sloja) te poziva čitatelje i čitateljice da obrate pažnju na ženska pitanja.
Kako bismo proslavili rođendan Jane Austen u feminističkom duhu, slijedi pet “bilješki” koje ukazuju na feminističke ideje i misli koje možemo pronaći u njezinim romanima.
1. O ženskoj solidarnosti:
“Žalosno! Ako heroini jednog romana neće pomagati heroina drugoga, od koga može očekivati zaštitu i poštovanje? Ne mogu to odobravati.”
(Austen, Jane. Opatija Northanger. Prev. s engleskoga Vesna Valenčić. Zagreb, Leo Commerce, 2001.)
U ovom kratkom dijelu dobro poznatog odlomka (najčešće spominjanog kao “obrana romana”), pripovjedačica stupa u obranu romana kao važnih ostvarenja književnosti, identificirajući žanr sa ženskim spisateljicama i ženskim protagonistkinjama, i u nastavku kritizirajući one koji žensku književnu produkciju smatraju trivijalnom. U obrani svojih tvrdnji, autorica navodi romane kolegica spisateljica Frances Burney i Marie Edgeworth kao primjere djela “u kojem su prikazane najveće moći uma, u kojem se svijetu najbolje izabranim riječima prenosi najpotpunije poznavanje ljudske prirode, najbolji opisi njezine raznovrsnosti, najživahniji izljevi duhovitosti i humora.” Svatko tko se pita zašto je termin “chick lit” podcjenjivački, dužan/na je ovo pročitati.
2. O seksističkim predodžbama o ženskom obrazovanju:
“Pogotovo bi žena, ako ima tu nesreću da nešto zna, to uvijek trebala što bolje prikriti. Prednosti prirođene gluposti u lijepe djevojke već je svojim perom istaknula vrsna spisateljica, a njezinoj obradi teme samo ću dodati, kako se muškarcima ne bi činila potpuna nepravda, da postoji određeni broj muškaraca koji su previše razumni i predobro informirani da bi od žena tražili nešto više od neznanja, premda veći i površniji dio muškog roda slaboumnost smatra sjajnom osobinom žena.”
(Austen, Jane. Opatija Northanger. Prev. s engleskoga Vesna Valenčić. Zagreb, Leo Commerce, 2001.)
U ovom slučaju, pripovjedačica lukavo uspijeva ogoliti tradicionalne predrasude vezane za obrazovanje žena. Konzervativni pisci knjiga o pravilima ponašanja u društvu u Engleskoj u 18. stoljeću su zapravo savjetovali ženama da skrivaju svoje znanje jer će u suprotnom nadvladati i zastrašiti muškarce. Ova satirična izjava predstavlja primjer feminističkog humora tipičnog za Jane Austen. (Taj postupak sam detaljnije istraživala u mojoj knjizi Laughing Feminism).
3. O ženskoj racionalnosti:
“Nemojte me sada smatrati otmjenom damom koja vas hoće mučiti, nego razumnim bićem koje govori istinu iz dubine srca.”
(Austen, Jane. Ponos i predrasude. Prev. Tomislav Odlešić. Zagreb: Katarina Zrinska, 1997.)
Kada smiješni i bombastični gospodin Collins zaprosi junakinju Elizabeth Bennet, on ne želi prihvatiti njezino odbijanje. Zapravo, njegova apsurdna ideja o ženama koje kada kažu ne zapravo misle da – tipična za kulturu koja cijeni žensku plahost i potiče neautentično ponašanje pri udvaranju – sprječava ga da shvati njeno kategorično odbijanje. U svom govoru Elizabeth, već pri kraju sa strpljenjem, zahtijeva da je gospodin Collins shvati kao racionalno biće sposobno za kritičko razmišljanje i vlastitu prosudbu, pozivajući se na jedan od principa prosvjetiteljskog razmišljanja, i pritom se protivi besmislenoj predodžbi o “elegantnoj dami” koja ne može reći ono što zapravo misli.
4. O opasnostima ograničavanja žena na sferu domaćinstva:
“[Mi žene] Živimo kod kuće, mirno, povučeno, pa osjećaji vladaju nama. Vi ste prisiljeni raditi. Uvijek imate neku dužnost, neko zanimanje, neki posao, koji vas odmah odvuku natrag u život, pa stalna zaposlenost i promjene brzo slabe dojmove.”
(Austen, Jane. Pod tuđim utjecajem. Prev. Tomislav Odlešić. Zagreb: Naklada Fran, 2000.)
Ove riječi izgovara junakinja romana Anne Elliot prilikom rasprave o tome jesu li u ljubavi postojaniji muškarci ili žene, uspoređujući ograničenja za žene s muškom aktivnosti i društvenim djelovanjem uz implikaciju da bi ženama koristilo da izađu iz okvira svog doma i rade nešto više od toga. Kada se govori o sentimentalnosti romana Jane Austen, treba razmotriti i ovu izjavu, izrečenu u prisutnosti Anniene izgubljene ljubavi kapetana Wentwortha, a zahvaljujući kojoj dolazimo do završetka romana. Ona u tom trenutku nije pasivna; njen govor potiče kapetana da joj ponovno izjavi ljubav. Usput rečeno, vrlo je vjerojatno da će se Anne radije pridružiti mužu na sljedećoj plovidbi nego ostati sama kod kuće i mučiti se sa svojim osjećajima.
5. O predrasudama protiv žena u knjigama:
“Da, da, molim vas, nemojte uzimati primjere iz knjiga. Muškarci su imali prednost pred nama što su mogli pričati svoju priču. Školovanje im je bilo kudikamo pristupačnije, pero je bio u njihovim rukama. Mislim da knjige ne dokazuju ništa.”
(Austen, Jane. Pod tuđim utjecajem. Prev. Tomislav Odlešić. Zagreb: Naklada Fran, 2000.)
U tom istom govoru, Anne Elliot progovara protiv dokaza o ženskoj nepostojanosti kakva je prikazana u književnosti. Očita kritika muških prednosti i ženskih nedostataka predstavlja važan književni primjer suprotstavljanja onim knjigama koje ne dokazuju ništa o ženskim likovima. Protagonistica romana Opatija Northanger Catherine Morland također napominje da u povijesnim knjigama “žena gotovo uopće nema” i zbog toga “mnogo toga mora biti izmišljeno”.
Ova lista, dakako, nije ni približno gotova (slobodno dodajte vaše vlastite primjere). Tendencija većine književnog djela Jane Austen je postavljanje žena u središte pažnje i odavanje priznanja ženama. Ona rijetko propovijeda. Umjesto toga, pokazuje žene iz srednjeg i visokog društva u akciji, kako pronalaze svoj put unutar društva koje im za njihove napore pruža tek nekolicinu mogućnosti.
Dok slavimo 237. rođendan Jane Austen i iščekujemo dvjestotu obljetnicu objavljivanja romana Ponos i predrasude, odajmo počast i njezinom doprinosu feminističkoj povijesti. “Nemojmo napustiti jedni druge”, pripovjedačica romana Opatija Northanger preklinje sestre spisateljice u obrani romana, i nastavlja “Mi smo ozlijeđeno tijelo.”
Kada sljedeći put čujete kako netko odbacuje rad Jane Austen kao “chick lit”, uputite ih natrag na njene knjige kako bi stekli/e nešto feminističkog obrazovanja.
Prevela i prilagodila Ljiljana Kostić
