Na internetskim stranicama brojnih britanskih novina razvila se tijekom veljače rasprava oko slobode govora. Okidač za takvu vrstu debate bili su apeli i protesti nekih aktivističkih grupa koje su nastojale utjecati na pojedina britanska sveučilišta s ciljem da sveučilišta ne dozvole promociju osobama koje izražavaju stavove koje aktivisti/kinje drže problematičnima.
Feminističke, antirasističke te grupe seksualnih radnika/ca tako su planirale protestirati protiv nastupa komičarke Kate Smurthwaite na Goldsmith fakultetu Sveučilišta u Londonu (koji je na kraju otkazan zbog sigurnosnih razloga), određene trans i LGBT grupacije apelirale su na debatno društvo Cambridge Union tražeći povlačenje poziva za predavanje upućenog Germaine Geer zbog njezinih stavova o transrodnoj tematici (Cambridge Union nije povukao poziv), pozivalo se stranku Green Party da povuče kandidaturu Ruperta Reada zbog njegovih tweetova koji su protumačeni kao transfobični, a National Union of Students – NSU već duže primjenjuje taktiku zabrane javnog nastupa; no-platforming (taktika se odnosi na zabranu nastupa određenim pojedincima kao i na zabranu članovima određene organizacije, u ovom slučaju NSU-a, da nastupaju s tim pojedincima) na feminističku aktivistkinju Julie Bindel zbog njezinih stavova o seksualnom radu, transrodnoj politici te o religijskoj praksi pokrivanja ženske glave i/ili lica.
Navedeni događaji potaknuli su brojne pojedince i grupacije na raspravu o slobodi govora; konkretno, jedno od pitanja oko kojeg se razvila rasprava odnosi se na prirodu sveučilišta kao takvih; trebaju li sveučilišta biti mjesta slobode govora ili sigurna mjesta? Sloboda govora, odnosno izražavanja u britanskom društvu utemeljena je u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Koncept sigurnog mjesta utemeljen je na ideji kako svi ljudi, koliko god njihovi identiteti bili različiti, imaju pravo na tolerantno okruženje u kojem mogu slobodno živjeti i izražavati svoj identitet. Problem je u tome što su i sloboda govora i koncept sigurnog mjesta podložni različitim interpretacijama; čini li debata o određenim manjinskim skupinama sveučilišta manje sigurnim i slobodnim mjestima za pripadnike tih skupina?
Ono što je zajedničko svim pojedincima/kama protiv čijeg su djelovanja bili usmjereni aktivistički apeli i protesti jest to da su neke njihove izjave bile protumačene kao transfobične. Transrodnost, odnosno transfobija kao eventualna granica slobode govora, postale su tako centralnim mjestom tekuće debate; predstavljaju li nastupi prozvanih pojedinaca/ki slobodan govor o transrodnosti ili su oni naprosto transfobično ugrožavanje sveučilišta kao slobodnog mjesta? Sredinom veljače na internetskim stranicama novina The Observer pojavila se reakcija na proteste i apele aktivističkih skupina. Reakcija je došla u obliku pisma potpisanog od strane 130 pojedinaca/ki iz britanskog javnog života naslovljenog: “Ne možemo dopustiti cenzuru i utišavanje pojedinaca; othrvati se ovakvom maltretiranju je napose obveza sveučilišta”.
Protesti su potaknuli potpisnike/ce pisma na reakciju protiv takvog “zabrinjavajućeg obrasca zastrašivanja i utišavanja pojedinaca čiji nazori su smatrani “transfobičnim” ili “kurvofobičnim” ” te na isticanje činjenice kako su većina tako prozvanih pojedinaca/ki “feministkinje ili pro-feministički orijentirani muškarci te kako su neki od njih transrodni, a neki imaju iskustva u industriji seksa.” Taktika zabrane javnog nastupa primarno je bila osmišljena i usmjerena protiv samoprozvanih fašista i osoba koje su negirale holokaust. Budući da je zabrana javnog nastupa prvenstveno osmišljena kao taktika borbe protiv propagiranja nasilja, potpisnici pisma pozivaju britanska sveučilišta da zaustave takvu “neliberalnu i nedemokratsku praksu” utišavanja, odnosno zabrane javnog nastupa pojedincima koji izražavaju stavove koji pozivaju na debatu, a ne na diskriminaciju ili nasilje protiv transrodnih osoba.
Pismo je izazvalo daljnje reakcije usmjerene kako na propitivanje granica slobode govora tako i na propitivanje izjava i djelovanja spomenutih pojedinaca: Kate Smurthwaite, Germaine Geer, Ruperta Reada, Julie Bindel, te potpisnika/ca samog pisma. Jesu li izjave i djelovanje tih pojedinaca zbilja transfobični ili ne te da li su protesti protiv njihovog javnog nastupanja cenzura ili također oblik slobode govora – slobode izražavanja neslaganja? Kao što je čest slučaj kada se radi o slobodi govora, konsenzus je vrlo teško postići. Pogotovo kada se radi o pitanjima koja zadiru u domenu identiteta.
Transrodnost je jedno od pitanja koja mogu poljuljati većinsko, “zdravorazumsko” poimanje svijeta i samih sebe kao muškaraca ili žena. Kada se radi o fundamentalnim kategorijama i odnosima na kojima je utemeljeno društvo, debata postaje vrlo žestoka. Budući da je konsenzus oko definicije transfobičnog govora nemoguće postići preostaje nam da propitamo koliko su pojedini doprinosi takvoj vrsti debate produktivni te do kakvih društvenih posljedica mogu dovesti. Jedna od problematičnijih reakcija na debatu o transrodnosti/transfobičnosti pojavila se već sljedeći dan nakon objave spomenutog pisma.
Na stranicama lista New Statesmen pod pseudonimom Terry MacDonald objavljen je članak “Jeste li sada ili ikada prije bili TERF“. TERF je skraćenica od Trans exclusionary radical feminist (trans-isključivi/e radikalni/e feministi/kinje), a autor/ica članka tvrdi kako je taj termin postao “internetska skraćenica za ‘netrpeljive transfobe'”. MacDonald članak započinje osvrtom na pismo i poziv sveučilištima da zaustave utišavanje pojedinaca s čijim se stavovima ne slažu neki trans aktivisti/kinje. Autor/ica navodi kako su se Mary Beard i Peter Tatchell – dvoje istaknutih potpisnika – nakon potpisivanja suočili s valom kritika te objavili zasebne izjave u kojima su se založili za slobodu govora istovremeno se nastojeći distancirati od omraženog termina TERF.
Što zapravo obuhvaća termin TERF, zašto je toliko problematičan i zašto se može, kako MacDonald tvrdi, primijeniti na gotovo svakoga?
Sam/a MacDonald tvrdi kako je “pozitivan sadržaj” označen terminom TERF zapravo velika nepoznanica. Jedino što je javnosti poznato jest da su TERF-ovi zapravo netrpeljivi transfobi “koji/e zbog iracionalnog straha i prezira napadaju malenu i potlačenu manjinu. Optuženi/e su za to da transrodnim osobama odriču pravo na postojanje te da potiču na nasilje.” Budući da osobe koje su se suočile s protestima ne pozivaju ni na kakav oblik nasilja nad transrodnim osobama, MacDonald tvrdi kako je razlog protesta zapravo političke prirode. Osobe koje su obilježene kao TERF iskazuju neslaganje s “ekstremnim pogledima” nekih trans aktivista/knjia. Problem, kako autor/ica tvrdi, dakle nije sankcioniranje osoba koje pozivaju na nasilje već sankcioniranje osoba koje pozivaju na dijalog i raspravu o “bizarnoj ideologiji koju trenutno promoviraju neki trans aktivisti”.
Srž te “ideologije”, kako ju McDonald vidi, počiva na premisi: “trans žene su žene” te pojašnjava kako “značenje te izjave ovisi o tome referira li se govornik na “žene” kao društvenu ili biološku kategoriju. U prvom slučaju postoji prostor za raspravu (iako ljudi, naravno, neće nužno izvući jedinstveni zaključak), ali u drugom slučaju takva izjava je nepobitno neistinita. Sama oznaka “trans žene” signalizira da one nisu biološki žene. Unatoč tome, najekstremniji vid ideologije će osobu koja izjavi tako nešto označiti kao TERF.”
Polazeći s te pozicije, autor/ica kritizira argumente nekih trans aktivista/kinja koji/e “negiraju postojanje spolnog dimorfizma” argumentirajući kako takvi i slični stavovi stvaraju klimu u kojoj je govor o “ženskoj anatomiji”, npr. vagini, neprikladan, odnosno trans-isključujuć: “isključujuće je govoriti o vaginama budući da neke žene nemaju vaginu”. Iako “u praksi svi znaju” kako trans žene nisu istovjetne ženama, MacDonald tvrdi kako je strah od toga da budemo prozvani TERF-ovima toliko sveprisutan da su pojedinci poput Mary Beard i Peter Tatchella dovedeni u situaciju da se osjećaju obveznima oprati ideološku ljagu sa svojeg imena radije nego se suprotstaviti takvoj “bizarnoj ideologiji”.
Sloboda govora svakako mora omogućiti rasprave o transrodnosti. Protesti protiv stavova koje pojedinci iznose također su oblik slobode govora. Visoke tenzije koje proizvodi govor o transrodnosti posljedica su pomutnje koju takva pitanja unose u temeljno razumijevanje svijeta kao mjesta nastanjenog dvjema različitim vrstama ljudi; muškarcima i ženama. Budući da transrodne osobe (kao i interseksualne osobe) na izrazito upadljiv način unose pomutnju u svakodnevno, “samorazumljivo” kategoriziranje pojedinaca kao pripadnika muškog ili ženskog spola, rasprava će nužno uključivati ponovno promišljanje društvenih i bioloških značenja pomoću kojih kreiramo kategoriju spola. Ono što takvu raspravu može sabotirati na samom početku jest umjetno odvajanje sfere biološkog i društvenog. Namjerna ili hinjena epistemološka naivnost kojom MacDonald kreira polje društvenog kao mjesta pregovora, a biološkog kao mjesta objektivne datosti ograničava raspravu o tome što znači biti žena ili muškarac.
Članak Take the Red Pill: The Truth Behind the Biology of Sex, a koji MacDonald koristi kao ogledni primjer neznanstvene, “bizarne ideologije” koja negira seksualni dimorfizam, povezuje društveno i biološko na način koji MacDonald ne želi ili ne zna prepoznati. Koristeći medicinske podatke o razvoju spolnih obilježja u muškaraca i žena, članak Take the Red Pill ukazuje na nepostojanje jasnih granica spola; od razine kromosoma do razine anatomije. Umjesto toga, sugerira kako spol valja promatrati kao spektar te da je svaka granica kojom dijelimo spolove na muški i ženski zapravo društvena intervencija u polje prirodnog. Priroda ne poznaje granice. Društvo je to koje povlači granicu. Epistemološko pitanje (ne)prepoznavanja društvenog utjecaja na proizvodnju svakog, pa tako i biološkog znanja nije puko pitanje intelektualnog puritanizma.
Pozicija koju zauzima MacDonald, a koja biološko i društveno promatra kao odvojene kategorije postaje pozicija s koje je moguće označiti određeno stajalište kao “bizarnu ideologiju”. Optužujući druge za propagiranje “bizarne ideologije” MacDonald zauzima poziciju objektivno istinitog govora. Pišući kako u “praksi svi znaju” da trans žene nisu žene, MacDonald zatvara mogućnosti koje nudi rasprava o tome što određuje spol dok istovremeno otvara vrata “svakodnevnom znanju” koje, kao što se često pokazuje, rado diskriminira skupine koje imaju manje društvene moći i utjecaja. Nekad su “u praksi svi znali” da su žene nesposobne za apstraktno mišljenje, sudjelovanje u političkom životu te da žene koje nose hlače nisu “prave” žene. Danas “u praksi svi (?) znamo” da to nije istina i čak se tome možemo smijati.
Do toga smo došli/e revidiranjem društvene i biološke kategorije “žena”; onoga što ona može uključivati. To je jedan maleni dio slobode koji smo izborili/e i koji je s vremenom postao uobičajenom društvenom praksom/znanjem. Pitanje statusa i prava transrodnih osoba tjera nas da i dalje propitujemo i širimo kategorije “muškog” i “ženskog” spola. Hoće li se u tom procesu te kategorije samo proširiti ili dotaknuti, ostaje vidjeti. No promjena se može dogoditi samo razgovorom o temeljnim društvenim i biološkim značenjima pomoću kojih kreiramo kategoriju spola.