Izvor prosvjeda bio je plan za uništenje Gezi parka, jednog od rijetkih preostalih zelenih površina u središtu euruopskog dijela Istanbula. Plan je uključivao uklanjanje šetališta na trgu Taksim i obnovu Taksim vojarne iz otomanskog doba, koja je srušena 1940. U prizemlju obnovljene vojarne trebao je biti trgovački centar, a na gornjim katovima luksuzni stanovi.
U rano jutro, 28. svibnja 2013. godine, počeli su prosvjedi protiv sječe stabala u Gezi parka. Na samom početku sudjelovalo je nekoliko stotina aktivista/ica, koji su željeli spriječiti rušenje Gezi parka te su pokušali zaustaviti buldožere. Uz pomoć Sirri Süreyya Öndera, vođe BDP-a (Stranke mira i demokracije), buldožeri su doista i zaustavljeni. Od tada broj prosvjednika raste, a pridružuju im se mnoge poznate osobe iz političkog i kulturnog miljea.
Međutim, ono što je počelo kao miran prosvjed građana i građanki protiv javnog dobra nauštrb partikularnih interesa profita pretvorilo se u višednevni žestoki i krvavi sukob između naoružane policije i golorukog naroda. Turska vlada na čelu s premijerom Recepom Tayyipom Erdoganom naredila je brutalan policijski napad na mirne prosvjednike/ice, te je time okrenula turski narod protiv sebe.
Do sada je uhićeno nekoliko tisuća ljudi, ranjeno njih više o tisuću, a život je izgubilo nekoliko osoba. Na ovaj način Erdoganova vlast je pokazala da je u ime privatnog kapitala u stanju ne samo bez pitanja oteti javno dobro koje pripada turskim građanima i građankama, nego radi toga uništiti i nebrojeno puno ljudskih života, bez imalo razmišljanja.
Svi protesti, pa tako i protest u Turskoj imaju svoju pozadinu ili uzrok. Ovi protesti u pozadini imaju nekoliko uzroka.
1. Turska politička ideologija
Od 1920. godine Turska je sekularna država. No, sada prosvjednici/ice optužuju premijera Erdogana da briše granice između religije i država te da pokušava nametnuti islamističke vrijednosti svoje Stranke pravde i razvitka (AKP) na društvo u cjelini.
Prošlog mjeseca vlada je uvela novi zakon s oštrim mjerama o konzumaciji alkohola, odnosno uvedena je zabrana prodaje pića od 22 do 6 sati s tim da se restorane u blizini škola i džamija prisiljava da uopće ne toče alkohol.
Vlada također pokušava suzbiti ljubljene u javnosti. Ali, vlada preporučuje i da bi svatko trebao imati troje djece.
Uz to, vlada je pokušala pobačaj učiniti gotovo nedostupnim, te zaustaviti raspravu o LBGT pravima.
2. Popularnost Erdogana i povećanje autoritarizma u Turskoj
Za razliku od diktatora u Egiptu, Libiji i još nekim zemljama ‘arapskog proljeća’, Turska ima slobodne i poštene izbore. Erdogan je osvojio tri uzastopna mandata na općim izborima, svaki put sa sve većim udjelom. On ima i podršku SAD-a i drugih zapadnih lidera. O njegovoj popularnosti govori i to što je na osnovi glasova svog naroda izabran za osobu godine Time magazina za 2011. godinu.
No, s druge strane, Odbor za zaštitu novinara/ki navodi kako je trenutno više novinara/ki i intelektualaca/ki trenutno iza rešetaka u Turskoj nego bilo gdje u svijetu.
3. Tursko gospodarstvo
Kada je Erdogan došao na vlast 2002. godine, Turska je hvaljena od strane zapada kao primjer uspješne, većinsko muslimanske, sekularne demokracije.
Turski brand ‘islamski kalvinizam’ – kojim je Erdogan uspostavio pro-poslovanje i pro-slobodno tržište – podigao je Tursku iz duboke recesije.
Dakle, ako je gospodarstvo ključni čimbenik stabilnosti u zemlji, onda to sigurno nije iskra koja je zapalila revoluciju u Turskoj. Gospodarstvo u Turskoj od 2002. do 2012. u prosjeku je raslo za 5 posto godišnje. Turska je izbjegla financijski kolaps u usporedbi sa susjednim europskim zemljama.
Međutim, prema kritičarima i kritičarkama, gospodarski rast je imao negativan utjecaj na okoliš u Turskoj. Konkretno, u crno-morskoj regiji je bilo na desetke prosvjeda protiv vlade u posljednjih nekoliko godina zbog izgradnje odlagališta otpada, nuklearnih elektrana, autocesta, tvornica i brana.
Vladin stav o građanskom ratu u Siriji još je jedan od uzroka socijalne napetosti u zemlji.
4. Turski prosvjednici i prosvjednice
Prosvjedi su se proširili na 67 provincija, uključujući i glavni grad Ankaru. Stotine tisuća ljudi je na ulicama. Mnogi prosvjednici i prosvjednice su mladi, obrazovani, svjetovni muškarci i žene. Oni su uglavnom mirni prosvjednici. No, na ulice su izašli pripadnici i pripadnice svih društvenih skupina .
Dakle, jasno je da prosvjede treba gledati u širem društvenom spektru. Prosvjednici/ice su dobili veliku podršku od drugih dijelova društva. Tako na primjer taksisti u Istanbulu trube u znak solidarnosti, dok u nekim dijelovima Istanbula građani/ke s balkona i prozora lupaju loncima i tavama kao znak potpore prosvjednicima/icama.
Kako je u samo dva dana broj prosvjednika/ica premašio brojku od tisuću, policija je odlučila upotrijebiti oštre, represivne mjere kako bi ih rastjerala, te su upotrijebili suzavac i vodene topove pri čemu je više od stotinu ljudi ozlijeđeno.
Od tada (31. svibnja) prosvjedi se šire i na ostale turske gradove i provincije. Raspon prosvjednika/ica je vrlo širok. Prema pisanju The Atlantica obuhvaća centraliste i ljevičare, Turke, Kurde, Armence, Grke i Židove, mlade i stare, anarhiste i komuniste, homoseksualce, feministkinje i studente. Svi su na ulicama kako bi iskazali nezadovoljstvo. Premda su se i neki političari uključili u prosvjede, nema stranačkog vodstva ni stranačkih zastava. Komunisti su rame uz rame s liberalima i sekularistima.
5. Odgovor vlade na prosvjede
Erdogan je prosvjednike/ice nazvao pljačkašima, političkim gubitnicima i ekstremnim skupinama.
Policija se, pak, brutalno okomila na prosvjednike/ice, nadajući se da će ugušiti prosvjede. Koristili su suzavac i vodene topove pri čemu je preko stotinu ljudi ranjeno, a dvije su osobe poginule. Amnesty International osudio je oštre mjere.
Nakon tjedan dana sukoba, shvativši da će prouzročiti još veće nezadovoljstvo i štetu, Erdogan je priznao pogrešku. No, sukobi se i dalje nastavljaju, iako su se snage sigurnosti povukle sa središnjeg trga Taksim.
6. Gdje su mediji?
I na kraju, valja istaknuti kako ne postoji mainstream medijsko praćenje prosvjeda, već su društveni mediji opet odigrali ključnu ulogu u informiranju ljudi. Tako su osnovane i Facebook grupe Occupy Gezi i Diren Gezi Parki (Otpor Gezi parku), kao i grupe podrške na Twitteru. Na sličan način dijele se i video zapisi i fotografije na ostalim društvenim mrežama.
