U Srbiji je 27. studenog usvojen, a 5. prosinca stupio na snagu novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti dece, trudnica i porodilja. Zakon uređuje da djeca do 18 godina starosti, trudnice i rodilje imaju pravo na potpunu i besplatnu zdravstvenu zaštitu, pravo na lijekove i troškove prijevoza vezanih za zdravstvene usluge, i to neovisno o zaposlenju i prethodnom statusu prava za zdravstvenu zaštitu. Međutim, usvajanjem ovog zakona, usvojena je i njegova kontroverzna i prilično zbunjujuća stavka prema kojoj je potrebno Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje (RFZO) dostavljati podatke o spontanim i izazvanim prekidima trudnoće.
U Srbiji, kao i većini europskih zemalja – isključujući Irsku i Maltu – pobačaj je legalan čin smješten u okvir reproduktivnih prava o kojima je svaka žena slobodna samostalno odlučivati, a međunarodno istraživanje o hitnoj kontracepciji koje je provela organizacija “Rihter Gedeon”, pokazalo je kako je upravo pobačaj najzastupljenija metoda planiranja trudnoće u Srbiji. Osim toga, nije poznato koliko se točno žena u Srbiji odluči na pobačaj, a njihov se broj procjenjuje na otprilike 200.000 godišnje, od čega 16.000 čine djevojke u dobi od 15 do 19 godina. Odredbe novousvojenog zakona imaju za cilj adresirati probleme vezane za pitanje pobačaja, ali metode kojima se oni nastoje ostvariti naišli su na oštru kritiku.
Naime, novi Zakon uvodi “evidentiranje abortusa”, odnosno, njegov diskutabilni 5. članak uređuje sljedeće stavke:
- Lekar specijalista ginekologije i akušerstva dužan je da odmah po utvrđenoj trudnoći, odnosno poizvršenom prekidu trudnoće, trudnice koja ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa ovim zakonom, o tome obavesti Republički fond.
- Zdravstvena ustanova, u kojoj je porodilja rodila mrtvo dete, dužna je da odmah po porođaju o tome obavesti Republički fond. U slučaju iz stava 2. ovog člana, porodilja ima pravo na zdravstvenu zaštitu u periodu od tri meseca posle porođaja, u skladu sa ovim zakonom.
- Lekar specijalista pedijatrije dužan je da odmah po saznanju o smrti deteta do godine dana života, o tome obavesti Republički fond.
Žene koje prije trudnoće nisu imale zdravstveno osiguranje, u trudnoći ga dobivaju, ali i promptno gube dođe li do prekidanja iste. Zakon ovdje ne pravi razliku između žena koje su pobacile iz medicinskih ili nekih drugih razloga, dok se od “pravila” izuzimaju žene koje su rodile mrtvo dijete, a koje pravo na besplatnu zaštitu imaju još 3 mjeseca nakon poroda. Isto tako, besplatnu zaštitu gube i žene čije je dijete umrlo prije navršene godine dana. Odgovorne osobe koje ne prijave ovakve događaje, bit će kažnjene novčanom kaznom od 30.000 do 50.000 dinara. “Lekar specijalista je dužan da dostavi pomenute podatke, jer ako je trudnica izvršila prekid trudnoće, to znači da ona više nije trudna. Ukoliko nije bila osiguranik, samim tim gubi pravo da koristi zdravstvenu zaštitu po odredbama novog zakona, već će sa neoverenom zdravstvenom knjižicom, poput ostalih građana Srbije sa istim problemom, imati pravo isključivo na hitnu medicinsku pomoć, u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju”, izjavila je savjetnica za informiranje direktorica RFZO-a, Aleksandra Gazivoda. Također navodi da je dostavljanje podataka RFZO-u nužno kako bi se spriječile eventualne zloupotrebe pogodnosti koje novi Zakon pruža te da će se pronaći najpovoljniji način za njihovo prikupljanje, budući da je riječ o izuzetno osjetljivim podacima, koji se već vode u matičnoj evidenciji RFZO-a. U RFZO-u naglašavaju kako će spomenuti podaci služiti samo u financijske svrhe te da nipošto neće narušavati osobnu privatnost budući da oni kao osobni predstavljaju službenu tajnu.
Iako je Zakon usvojen, njime nije precizirano koji će se podaci o pacijenticama dostavljati Fondu, tko će imati pristup tim podacima ni kako te podatke valja prosljeđivati. Još od 2006. godine zdravstvene ustanove imaju obavezu elektronskim putem RFZO-u slati fakturu o abortusima, ali Snežana Rakić, direktorica ginekološke klinike “Narodni front” izjavila je kako ta poliklinika Fondu šalje podatke, ali samo o broju izvršenih pobačaja, ne i osobne podatke žena koje koriste usluge klinike.
Isto tako, motivi ovakvog bilježenja nisu dovoljno transparentni, stoga su se u medijima pojavile spekulacije o osnivanju “nacionalnog registra žena koje su abortirale”. Momčilo Babić, direktor RFZO-a, izjavio je kako nije riječ ni o kakvom registru, već se ovom odredbom nastoje suzbiti zloupotrebe. Rodoljub Šabić, povjerenik za informacije od javnog značaja, izjavio je: “Pretpostavljam da je svrha ove odredbe da se ženama koje nisu imale pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, a dobile su je kad su zatrudnele, ona oduzme nakon prekida trudnoće”. I Fond i Šabić naglašavaju kako bi formiranje bilokakvih baza i registara bilo protuzakonito te da novi zakon ni ne nalaže takvu odredbu. Babić je također izjavio kako je ova odredba uvedena kako bi i privatne zdravstvene ustanove počele dostavljati evidenciju o izvršenim pobačajima. Tvrdi kako će žena koja nije osigurana, potvrdu o trudnoći, a samim time i besplatno osiguranje, moći dobiti i od privatnih i državnih ustanova, te je zbog toga nužno regulirati i privatnike. “Ako dođe do prekida trudnoće, i privatni doktor je dužan da obavesti RFZO u skladu sa ovim zakonom. Prosto je u pitanju regulacija“, naglasio je.
Zadiranje u privatnost i ženske reproduktivne slobodne jedne su od najvećih zamjerki novog Zakona, a o osnivanju navodnog registra oglasio se i Dušan Milisavljević, narodni poslanik i predsjednik Skupštinskog odbora za zdravstvo i porodicu: “Primenom ovog zakona, država pravi nacionalni registar žena koje su abortirale. To je kršenje ljudskih prava, ženskih prava i trebalo je biti više obazriv prilikom njegovog donošenja”. Vanja Macanović, pravnica Atuonomnog ženskog centra, također tvrdi da nova odredba zadire u intimnu te kaže: “Ono što takođe zabrinjava jeste pitanje zašto je zakonodavac propisao da se dostavljaju podaci koji duboko zadiru u intimu i zdravstvene podatke dece i žena. Potpuno je nejasno zbog čega svaki radnik na šalteru RFZO treba da zna da je nekoj ženi prestalo pravo na zdravstvenu zaštitu zato što joj je dete umrlo ili zato što je imala pobačaj? Mnogo bi bilo logičnije i zakonski opravdanije da lekari imaju obavezu da pošalju RFZO podatak da je pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu prestalo, bez navođenja razloga za prestanak prava“. Međutim, iz Ministarstva zdravlja poručuju sljedeće: “Obaveštenje o utvrđenoj trudnoći, odnosno prekidu trudnoće osiguranog lica, Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje dostavlja se samo kada se pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruje po ovom zakonu”.
Sudeći po dostupnim informacijama, moguće je kako je osnivanje spornog registra spekulacija nastala iz mnogih propusta novog Zakona, koje je nedorečen, višesmislen, nejasan i netransparentan. Kako će država kontrolirati dostavljaju li ginekolozi, posebice oni privatni, potrebne podatke, koji će podaci biti dostavljeni, tko će imati uvid u njih, kako će biti dostavljeni i još mnoga druga pitanja od velike važnosti, za sad nemaju svoj odgovor i ostavljaju prostora sumnji da ovakav Zakon na mala vrata uvodi kontrolu i reguliranje nečega što je temeljno pravo svake žene. U prilog takvoj sumnji ide i činjenica da Srpska pravoslavna crkva nerijetko pokretala temu o abortusu, kao i predlagala njegovu zabranu, a od 2002. godine na snazi je bila i odredba koja je nalagala da žene, odluče li se na pobačaj u Kliničkom centru Srbije, prije prekida trudnoće prvo obave razgovor sa svećenikom. Odluku je donio tadašnji direktor Vojko Đukić, a ukinuo ju je Miljko Ristić, koji je početkom ove godine izabran za novog direktora Centra. Ristić također izražava nezadovoljstvo novim Zakonom, budući da još uvijek nije upućen u načine na koje bi ga valjalo provoditi te kaže: “Sve što znam, saznao sam preko sredstava javnog informisanja. Odredbu bi trebalo precizirati podzakonskim aktom, a broj abortusa, po kojem smo među vodećim zemljama, treba smanjiti na drugi način – edukacijom o kontracepciji, a ne evidentiranjem žena koje su prekinule trudnoću ili apelom sveštenih lica”.
Iako RFZO, Ministarstvo i Šabić negiraju osnivanje registra, Milisavljević tvrdi: “Do sada se informacija o abortusima slala samo kao broj, a sada se šalju ime, prezime, matični broj i to se čuva u jednoj instituciji. Pa šta je to ako nije registar? Nije bitno koliki je broj žena u pitanju koje imaju osiguranje po ovom osnovu, neka ih je samo pet, to je registar za njih pet i mi moramo da dignemo glas u ime njih. Imenom i prezimenom do sada su se skupljali podaci jedino o osobama koje imaju zarazne bolesti (sida, žutica), a sada su tu i žene koje su abortirale, a nemaju regulisano zdravstveno osiguranje” i također dodaje “Verujem da je sve ovo urađeno iz dobre namere, ali je urađeno trapavo, a zakon je ostao nedorečen po mnogim pitanjima. Recimo, ko utvrđuje trudnoću i daje potvrdu na osnovu koje žena dobija osiguranje, kako se sa liste osiguranja skida žena koja je abortirala u privatnoj ordinaciji dajući samo novac a ne i matični broj, kako lekar koji je na državnoj klinici izvršio abortus zna da li žena ima ili nema osiguranje, a samim tim i da li da je prijavi Fondu ili ne”. Popis pitanja nedorečenog Zakona samo se dalje gomila.
Iako se u ime svih žena kojih se ovaj Zakon direktno tiče nadam da je registar o pobačaju fikcionalna posljedica njegove manjkavosti, jedno je sigurno – Zakon ne pravi razliku između motiva žena koje su se odlučile na pobačaj, ne ulazi u to jesu li u pitanju medicinski razlozi ili ne, je li u pitanju silovanje ili incest te sve žene nemarno stavlja u istu kategoriju. Podatak o broju izvršenih pobačaja u Srbiji, iako nepotpun, već sada je alarmantan i ukazuje na nedostatak obrazovanja o seksualnim i reproduktivnim pitanjima, a odgovorni za donošenja ovog Zakona svejedno kao glavni razlog uporno navode – novac.
