Halabuka oko epidemije AIDS-a u SAD-u stišala se i u medijima i u umovima mnogih Amerikanaca. Mnogi, međutim, ne znaju da nam prijeti prava kriza ljudskih prava. Da, “imamo znanstvene metode da spriječimo epidemiju” kazati će glasno na Internacionalnoj konferenciji o AIDS-u predviđenoj za lipanj 2012. u Washingtonu. Da, poboljšali smo lijekove za ljude koji žive sa virusom HIV-a i otkrili tehnologije kojima drastično smanjujemo mogućnost prijenosa virusa. Ali ostaju nepriznati izazovi i propusti u dostupnosti te znanosti onima kojima to najviše treba – onima koji prolaze kroz višestruko nasilje i prije što je u njihov život došao virus HIV-a.
HIV je samo simptom velikih egzistencijalnih nejednakosti, pogotovo za djevojke i žene. Čak 25% od ukupnog broja zaraženih u SAD-u su žene. U pojedinim područjima, na južnom i sjeveroistočnom dijelu zemlje broj je još veći. Žene drugih rasa, Afroamerikanke i Latinoamerikanke čine preko 80% žena zaraženih virusom HIV-a. Odgovori na epidemiju u SAD-u ne korespondiraju sa ovim brojkama: programi upućeni HIV pozitivnim ženama slabo su ili nikako financirani, žene se ne potiče da sudjeluju u vođenju programa, i zanemaruju se rodno specifična istraživanja. Željela bih ponuditi malo više točnijih podataka u svrhu oslikavanja epidemije HIV-a među ženama. Međutim, učinak virusa HIV-a na transrodne osobe i queer osobe koje se određuju kao žene nepoznat je i redovito prešućivan. Usprkos ovim nedostacima, ovaj članak se odnosi na trendove koji pogađaju sve žene. AIDS prolazi poznatim putevima spolne nejednakosti, gdje se rodno utemeljeno nasilje, ono interpersonalno i ono koje država sankcionira, kršenje seksualnih i reproduktivnih prava i siromaštvo kao realnost, presijecaju.
Za mnoge žene koje žive s AIDS-om ova dijagnoza znači osudu na cijeloživotno siromaštvo. Prema anketi HIV Cost and Services Utilization Survey (anketa o troškovima i liječenja AIDS-a) 64% žena koje žive s HIV-om, a koje su su primale liječničku pomoć, imalo je primanja ispod 10 000 $ godišnje, naspram 41% muškaraca u istoj situaciji. Tako je bilo 1996. U međuvremenu je ekonomija potonula, započela je republikanska kampanja za smanjivanje ženskih prava (neformalno nazvana War on Woman) i država je počela rezati potporu programima kao što su “Women, Infants and Children Programme” – državni nutricionistički program, socijalno osiguranje, bonove za hranu itd. Strahujem od ažuriranih podataka.
Žene koje žive s HIV-om praktički se potiče da ostanu siromašne i obole. Primjerice, da bi vam bila dostupna medicinska pomoć i ostali programi potpore kao Medicaid ili AIDS Drug Assistance Programe (program koji potpomaže pacijente s niskim prihoda u kupovini lijekova) morate se uklapati u određene kriterije vezane uz zdravstveno stanje i veličinu prihoda. Medicaid na primjer zahtijeva od oboljelih trajni status invalida i prihode ispod 2 000 $, te ih nadzire kako bi bili sigurni da su ostali bolesni i siromašni. Za žene koje pokušaju probiti stakleni strop i raditi uz zadržavanje socijalnih beneficija, posljedice zarađivanja “previše” novaca ili pokušaja ozdravljenja su strašne.
HIV pozitivne žene vrijedan su faktor ekonomskog rasta. HIV pozitivne žene također posjeduju znanje i stručnost koje mogu iskoristiti za promjenu tretmana bolesnih – kao žene koje žive sa virusom HIV-a više su od volontera i simboličkih glasova u HIV pokretu.
One žene koje su iskusile kako je to živjeti bez doma, koje prolaze kroz seksualno i/ili intimno nasilje od strane partnera, promatranje tijela kroz rodni identitet, uznemirenost u zajednicama pod većom policijskom prismotrom, kriminalizaciju zbog boje kože, izbor partnera/ice i imigracijski status, iste su one žene koje su nesrazmjerno pogođene AIDS-om. AIDS se ne može odvojiti od pokreta za reproduktivnu jednakost, od radničkog pokreta ili bilo kojeg drugog pokreta. Naši se pokreti moraju integrirati! Moramo verbalizirati naše zagovaranje integracije! I za sve živote i tijela žena moraju se položiti računi!
Kao kolektivni glas zagovornika i saveznika možemo prozvati odgovorne za donošenje odluka oko implementacije postojećih zakona poput Affordable Care Act (zakon o dostupnosti liječenja), možemo potaknuti daljnje promjene prakse i promjeniti stav prema HIV-u u vlastitim zajednicama. Možemo ovo promjeniti. Možemo zauzdati epidemiju!
prevela i prilagodila Ida Jagar
HIV u Hrvatskoj
Prema podatcima Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi službeni slučajevi zaraze virusom HIV-a u Hrvatskoj, do 2011. registrirano je ukupno 943 osobe sa dijagnozom infekcije virusom HIV-a, od kojih se kod 349 razvio AIDS. Od tih 943 registriranih u zabilježenom razdoblju, 179 osoba je umrlo. Učestalost razvoja AIDS-a kreće se u vrijednostima manjim od 4 na milijun stanovnika, a incidencija HIV infekcije 10 do 14 na milijun stanovnika i s obzirom na gore navede brojke učestalost AIDS-a smatra se niskom u Republici Hrvatskoj (zahvaljujući dostupnoj terapiji), ali broj slučajeva infekcijom virusom HIV-a je u porastu.
Četiri petine slučajeva zaraze HIV-om ili obolijevanja od AIDS-a u Hrvatskoj čine muškarci, a najveći broj infekcija registrira se u dobi od 25 do 49 godina. 52.3.% prijenosa događa se putem homoseksualnih spolnih odnosa, 33,8% heteroseksualnim spolnim odnosom, a 7% dijeljenjem pribora za intravenozno korištenje droga. Svi podaci prikupljaju se godišnjim zbrojem anonimnih podataka. Prema Programu mjera zdravstvene zaštite, Hrvatskom nacionalnom programu za prevenciju HIV/AIDS-a i posebnim programima obavezno je kontinuirano vodjenje programa praćenja, liječenja i suzbijanja infekcije virusom HIV-a. U Hrvatskoj, prema Službi za epidemiologiju zaraznih bolesti Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, djeluje 10 centara za anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje.
Međutim, dok zdravstvene ustanove i udruge poput Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa djeluju na osvješćivanju medicinskih i zdravstvenih aspekata bolesti, društvena stigma još uvijek ostaje. AIDS jest društveno prezrena bolest uz koju se vežu mnoge zablude, od načina prijenosa zaraze do stigmatizacije oboljelih kao promiskuitetnih/homoseksualnih osoba. Strah od gubitka prijatelja, stigmatizacije i čak gubitka posla realan je za sve zaražene virusom HIV-a.
Žene, kao populacija koja je u Hrvatskoj najmanje zahvaćena HIV-om su, u svijetu su u posljednjih 20 godina postale najugroženija populacija u kojoj se HIV najbrže širi. Međutim, na području Hrvatske, osim tribine održane 2007. godine u organizaciji udruge Let i udruge CESI, ne postoje ni programi ni centri potpore za žene zaražene virusom HIV-a. Najranjiviju skupinu, u sklopu tribine, sudionici su definirali na sljedeći načine: problem dominantne uloge muškarca u odlučivanju po pitanju čimbenika reproduktivnog zdravlja kod žena – kada treba imati spolne odnose, treba li planirati obitelj, imati više partnera i sl., zatim biološka podložnost žena spolno prenosivim bolestima i HIV-u, društveno kulturni pritisci koji uzrokuju da su žene na gubitku u odnosu na muškarce kada je u pitanju faktor reproduktivnog zdravlja te na koncu nejednaka mogućnost obrazovanja, zapošljavanja, i stvaranja prihoda. Mnoge žene ovise o muškarcima kada je u pitanju njihova ekonomska dobrobit što također smanjuje njihovu moć prilikom donošenja odluka vezanih za faktor reproduktivnog zdravlja i tiče se planiranja porodice, korištenja kondoma, prava da odbiju spolni odnos, itd.
Zbog svih tih razloga povezivanje ženskih udruga i poticanje istraživanja pozicije žena zaraženih HIV-om nužno je, kako za dizanje javne svijesti tako i za stvaranje mreže potpore ženama koje spadaju u rizičnu skupinu.
Premda piše iz drugačije socio-kulturne pozicije Sonia Rastogi prenosi bitnu poruku i Hrvaticama – solidarnost i edukacija mogu i moraju promjeniti neznanje, predrasude i strah “hrvatskog” stava prema HIV-u.
Ida Jagar
