Po prvi puta u američkoj povijesti, više od polovice novopečenih majki mlađih od 30 godina je neudato. Vijest je uzburkala vode u konzervativnim krugovima, koji upozoravaju na navodno katastrofalne posljedice izvanbračnih poroda, te potaknula rasprave o (ne)relevantnosti institucije braka u suvremenom svijetu. No usred svih tih rasprava, svađa i polemika, nitko se još nije zapitao koliko single majki se uopće želi udati.
U nedavno objavljenom članku u listu “Times”, Jason DeParle i Sabrina Tavernise osvrću se na potencijalno štetne posljedice koje ovakav trend može imati po djecu. Žene s kojima su razgovarali žale se na iscrpljenost; dok trče s jednog posla na drugi često su prisiljene djecu ostavljati na brigu rođacima i prijateljima. Citiraju se upozorenja stručnjaka o tome da se izvanbračna djeca u životu susreću s mnogo većim društvenim i ekonomskim preprekama. Zanimljivo je da DeParle i Tavernise ne intervjuiraju niti jednog oca – autorski dvojac kao da poručuje kako nije potrebno čuti ´mušku stranu´ priče jer ionako svi znamo zašto ti tipovi ne žele oženiti majke vlastite djece. Takve implikacije ne samo da bacaju negativno svjetlo na muškarce, već i sugeriraju da bi se single majke za tren oka udale za te iste odsutne očeve, samo da im se pruži prilika. Ma nemojte! Ono što najviše muči autore jest uzrok muške prevrtljivosti: kao mogući razlozi navode se povećana stopa nezaposlenosti među muškarcima (tzv. mancession: kombinacija riječi man, muškarac, i recession, recesija) i ´pubertetizacija´ odraslih muškaraca. Jedna od intervjuiranih žena, 27-ogodišnja Amber Strader prisjeća se svog bivšeg dečka: “Bio je toliko nesamostalan da nije bio u stanju sam kupiti cigarete. Nikada mi nije palo na pamet udati se za njega – bilo bi to kao da imam još jedno dijete!”
Rasprave o rastućem broju single mama često se vrte oko pitanja muške nepouzdanosti ili nezrelosti – ali što je s društvenim promjenama uslijed kojih sama institucija braka gubi na važnosti? S ovim sam se pitanjem obratio uglednom sociologu Michaelu Kimmelu. Kimmel mi otkriva kako je u skandinavskim zemljama većina majki (bez obzira na društveni sloj) neudata. “One ne osjećaju potrebu za stupanjem u brak budući da imaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje, te pristup besplatnom obrazovanju”. Michael Kaufman (koji zajedno s Kimmelom potpisuje knjigu The Guy´s Guide to Feminism (Feminizam za frajere)) smatra kako se u pozadini svih ovih rasprava krije “moralna panika koja čini konzervativnu srž anti-sex propagande”. Važno je, dodaje Kimmel, razlikovati situacije u kojima se single majka treba udati, i one u kojima to želi učiniti. Ova distinkcija predstavlja i jednu od temeljnih premisa knjige Promises I Can Keep: Why Poor Women Put Motherhood Before Marriage (Obećanja koja mogu održati: zašto siromašne žene braku pretpostavljaju majčinstvo) koju potpisuju Kathyrn Edin i Maria Kefalas. “Među stavovima siromašnih i bogatih žena o braku ne postoje neke drastične razlike”, ističe autorski dvojac. Američki socijalni sustav možda se ne može mjeriti s daleko uspješnijim skandinavskim modelom, no dovoljno je uspješan da omogući većini žena da se ne osjeća prisiljenima stupiti u brak iz ekonomskih razloga. Za single mame, majčinstvo predstavlja “obećanje koje mogu održati” – one mogu računati na vlastitu sposobnost da vole i brinu za svoje dijete. S druge strane, vrlo su oprezne kad je riječ o braku, ne samo zbog rastućih stopa razvoda, već i stoga što ne vide neki konkretan razlog za taj korak (osim ako je riječ o doista kvalitetnoj vezi). U tom je smislu porast broja nevjenčanih majki razlog za slavlje: sve je manje žena spremno sniziti kriterije i pristati na bilo što. Ne radi se o tome da su muškarci manje ekonomski sposobni nego prije, već o tome da čak i siromašne žene od braka žele više od puke ekonomske zajednice. Drugim riječima, rastući broj single mama upućuje na to da si sve više žena može dopustiti da budu izbirljive. A to je sjajno!
Statistike pokazuju da se visokoobrazovane žene (one s bakalaureatom i višim stupnjevima obrazovanja) u pravilu odlučuju na majčinstvo tek nakon stupanja u brak; nevjenčano majčinstvo je, dakle, najraširenije među ženama koje nisu završile fakultet. No ono što sve žene dijele, bez obzira na društveni status ili stupanj obrazovanja je takozvani “ako/onda” stav prema braku. Prijateljica mi objašnjava o čemu se zapravo radi: “Ako upoznam pravog muškarca, onda se želim udati. Ali ako se Gospodin Savršeni i ja igrom slučaja mimoiđemo – ništa strašno! Sigurno se neću udavati iz očaja”. Izjava savršeno sumira stavove većine ispitanica s kojima su razgovarale Edin i Kefalas; čini se kako odluka da se ne srlja u brak iz pogrešnih razloga nadilazi klasne granice. Međutim, “ako/onda” dinamika odnosa nešto je o čemu, smatraju Edin i Kefalas, moraju razmišljati i muškarci. Jedini način da se žene potakne da stave brak ispred majčinstva jest “poboljšanje kvalitete ponude”. Valja, doduše, napomenuti kako muškarce ne treba “poboljšati” jer su se na neki način pogoršali, već stoga što su očekivanja žena drastično porasla. U tom smislu, rastuće brojke single mama nepogrešivo ukazuju na napredak žena.
Hugo Schwyzer sebe opisuje kao “autora, govornika i profesora koji razbija rodne mitove”. Predaje povijest i kolegije rodne tematike na Otvorenom učilištu u kalifornijskom gradu Pasadeni. Njegova razmišljanja o seksu, vezama i rodu čitajte na: http://www.hugoschwyzer.net/
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
