Seksualno nasilje nad djecom jedan je od najgorih oblika zlostavljanje djece, s dalekosežnim posljedicama po djecu i društvo u cjelini. Seksualno nasilje od strane roditelja i drugih članova obitelji ostavlja teške rane koje ne zarastaju odrastanjem. U slučajevima nasilja u obitelji, obitelj umjesto mjesta ljubavi, postaje mjesto straha, a osobe koje odrastaju u takvoj obitelji svijet doživljavaju strašnim pa često i njihove akcije budu strašne, čime se zlostavljanje prenosi generacijama.
Upravo takav strašan svijet opisala je djevojčica zvana Jagoda u pismu svojoj psihologinji: svijet u kojem je otac “dira i radi ružne stvari prijeteći da će je vezati kao psa”, a majka šuti jer se boji batina. Na društvu je sada odgovornost da Jagodi da šansu da i njen svijet postane svijet ljubavi, umjesto straha. A kako bi društvo moglo funkcionirati po tom pricipu na državi je da uspostavi mjere zaštite dječjih prava i učinkovito ih provodi u praksi.
Je li država u ovom slučaju učinila sve što je mogla kako bi spriječila seksualno zlostavljanje Jagode i brata, odnosno kaznila počinitelje i osigurala da se takvo što ne događa ubuduće? Je li bilo propusta, i od strane kojih tijela?
Odgovornost nadležnih institucija
U ovom slučaju zakazali su svi: od Centra za socijalnu skrb, do državnog odvjetništva i sudova. Odgovornost Centra za socijalnu skrb u ovom slučaju očituje se u zakašnjelim reakcijama, neizdvajanju brata iz obitelji, propuštanju nadzora susreta između Jagode i roditelja te nepokretanja postupka prema majci. Naime, iako je obitelj godinama bila pod nadzorom Centra, djelatnici Centra nisu primijetili nikakve znakove zlostavljanja, sve dok Jagoda nije završila u bolnici kad su je djelatnici bolnice nazvali “vrištećim slučajem zlostavljanja”. Nadalje, bez obzira na sumnje u seksualno zlostavljanje Jagode, nikakvi postupci nisu pokrenuti za zaštitu prava brata. Konačno, kad je kazneni postupak pokretnut i ocu oduzeto pravo na život s djetetom zbog sumnje na seksualno zlostavljanje, susreti između roditelja i Jagode odigravali su se nesmetano, bez nadzora.
Nadalje je zakazalo i državno odvjetništvo. Naime, odvjetništvo se ograničilo u optužnici samo na kazneno djelo prisilnog spolnog odnosa s djetetom, koje se na kraju nije dokazalo, dok je propustilo podići optužnice zbog mogućih drugih kaznenih djela protiv spolne slobode i/li obitelji, kao što su činjenje bludnih radnji (čl.193. KZ), nasilničko ponašanje u obitelji (čl. 215. a KZ), napuštanje i zlostavljanje djeteta (čl. 213. KZ). Oslobađajuća presuda u odnosu na prisilan spolni odnos ne isključuje postojanje drugih, navedenih, kaznenih djela. Pored toga, u vezi s navodnim zlostavljanjem brata državno odvjetništvo nije, koliko znamo, pokrenulo nikakav kazneni postupak. Upitna je također pravovremenost i učinkovitost prikupljanja dokaza.
Osim toga, ovaj slučaj uputio je i na problem sudskog (ne)poznavanja problematike svjedočenja djece žrtava nasilja. Nekonzistentnost u svjedočenju pojavljuje se i kod odraslih žrtava seksualnog nasilja zbog traume koje su prošle. U slučaju djece žrtava, osobito kad se radi o seksualnom nasilju u obitelji, za očekivati je da svjedočenje neće biti u potpunosti konzistentno. Osobito se to može očekivati u slučajevima gdje nadležne službe nisu poduzele mjere da se dijete zaštiti od pritiska od strane navodnih zlostavljača, ograničavanjem prava susreta s djecom, ili nadziranjem istih. Konačno, postavlja se i pitanje da li bi se u ovom slučaju mogla dopustiti obnova postupka na temelju zadnje izjave djevojčice dane njenoj psihologinji.
Načini izvještavanja u medijima
Pored navedenih problema, ovaj slučaj postavio je i pitanje izvještavanja u slučajevima seksualnog nasilja nad djecom u obitelji. S jedne strane, pozitivan je napor medija da pomognu djevojčici i bratu te ukažu na probleme seksualnog nasilja nad djecom i odgovornosti države da ih spriječi i/li kazni. Također je pozitivna i zainteresiranost javnosti za ovaj slučaj jer upućuje da ipak nismo društvo straha – da ljubavi i solidarnosti ima. Takve reakcije pomažu u iscjeljivanju zlostavljane djece. No, dizanje moralne panike i pozivi na linč ne rješavaju ništa, već samo stvaraju nove probleme. U tom kontekstu, prikazivanje kao jedinog ili najvjerojatnijeg rješenja vraćanje djevojčice ocu niti je točno, niti konstruktivno, kao što je nekonstruktivno vrijeđati suce i objavljivati njihove fotografije. Pravo na privatnost treba se štititi i u odnosu na djecu i u odnosu na ostale uključene u slučaj.
Propusti državnih tijela još uvijek se daju ispraviti
Nadležni Centar za socijalnu skrb može pokrenuti postupke za oduzimanje prava na život s djetetom i/li oduzimanje roditeljskog prava u odnosu na brata, odnosno oduzimanje roditeljskih prava u odnosu na Jagodu, dok državno odvjetništvo može pokrenuti nove kaznene postupke u odnosu na oba djeteta. Svakako bi djeci trebalo osigurati zajednički trajan, stabilan dom te psihosocijalnu podršku.
Konačno, potrebno je utvrditi odgovornost nadležnih organa kako se ovakva kršenja dječjih prava više ne bi događala. Očito je kako je potrebno riješiti probleme u zakonima i praksi te sustavno educirati sva nadležna tijela u suradnji sa strukom i nevladinim organizacijama. Samo ćemo osvještavanjem društva prekinuti zlostavljačke obrasce u društvu.
Dr. sc. Ivana Radačić, Viša asistentica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i aktivistkinja za ljudska prava
