U intimnoj atmosferi Dokukina u Zagrebu, 10.9.2011., prikazan je dokumentarac Ne baš taliban mladog jordanskog filmaša Fadija Hindasha. Iako postoje mnogi filmovi o dvoličnosti na Bliskom istoku koje su snimili zapadnjaci Ne baš taliban prvi je film kojeg je snimio Arapin izloživši sebe riziku progovarajući o tabuima. Scenarist i redatelj, Fadi Hindash, libanonsko-palestinskog je porijekla i živi u Dubaiju. Njegov prvi kratki film, The Sound of Applause iz 2005. nominiran je za najbolji kratki film na Rome Film Festivalu dok je njegov prvi dugometražni dokumentarac Ne baš taliban prikazan u konkurenciji mnogih filmskih festivala o ljudskim pravima kao što je Movies That Matter 2010. u Nizozemskoj. Također je nominiran za Noor Award za najbolji dokumentarac na Arab Film Festivalu u San Franciscu i prikazan u Italiji, Danskoj, Švicarskoj, Belgiji, Brazilu, Japanu, Indiji i Izraelu.
Ovaj film ne samo da govori o licemjerstvu jednog društva već i o velikom tabuu u zemljama Bliskog istoka: homoseksualnosti. U tom dijelu svijeta mogu te ubiti ili zatvoriti zbog seksualne orjentacije; u Dubaiju i većini arapskih zemalja, homoseksualnost je zločin za koji je propisana zatvorska kazna od 3 do 15 godina.
Fadi Hindash se, ovim dokumentarcem, izložio velikom riziku za sebe kao i nekoj vrsti, moguće, društvene izolacije svoje majke i sestre. Eventualni budući sestrin ženik lako vjerojatno neće ju zaprositi zbog homoseksualnosti njenog brata. A sama Fadijina šira rodbina preko njegovog come outa prijeći će kao da se nije ni dogodio. Ta činjenica, izrečena u filmu od jednog starijeg člana obitelji, zorno opisuje temu ovog filma o dvostrukim standardima u Dubaiju koji je simbol arapskog modernog stila života u kojemu istovremeno žive pokrivene žene i prostitutke za koje se svi prave da ih nema. Ne baš taliban daje nijansiran prikaz današnjih mladih Arapa kojima i sam Fadi pripada; suvremene Arabije koja nije ni zapadnjačka ni istočnjačka. Prikazuje arapski svijet pun suprotnosti u kojemu se obrazovani Arapi smiju jer ne mogu sastaviti jednu cijelu rečenicu na arapskom, ali koriste tradiciju kao izgovor da bi porekli ono što se događa iza zatvorenih vrata.
Iako je imao dozvolu za snimanje filma Fadi je nekoliko puta završio u policiji na ispitivanju (i njegovi suradnici, stranci) gdje je, između ostalog, potpisao izjavu da u film neće staviti ni jedan intervju. Premda je riskirao da mu bude zabranjen povratak kući, u Dubai, ipak je u dokumentarac neke intervjue i uvrstio. Jedna od njegovih prijateljica koja je podržavala njegovu ideju o ovom filmu na kraju je inzistirala da izostavi njena razmišljanja zbog straha od nekog oblika represije. U to ime dovoljno je reći da ovaj dokumentarac iz 2009., očigledno, ne može biti prikazivan u arapskim zemljama. Ali kako je i sam autor istaknuo u jednom razgovoru, film je namijenjen svim ljudima koji su suočeni sa bilo kakvom društvenom kontradiktornošću i naglašava da koliko god ju je teško doseći svi trebamo težiti slobodi.
