Hanne Blank, stručnjakinja za povijest seksualnosti, spisateljica i popularna javna govornica rodom iz Massachusettsa, napisala je djela o nastanku pojma heteroseksualnosti, prihvaćanju svoga spola, roda i tijela te o mršavosti kao nepotrebno ustaljenog simbola ljepote današnjice. Ovih dana promovira svoju novu knjigu Straight: The Surprisingly Short History of Heterosexuality, s posljednjim stajanjem u Cambridgeu u organizaciji Harvard Book Storea.
Prema Hanne Blank i njenu znanstvenu radu, kratkovječni pojam heteroseksualnost seže tek iz 19. stoljeća (1868. godine), ukorijenjen u društvo kad se u sudskim procesima odvojio način na koji ljudi mogu biti seksualni, što im je trebalo olakšati rad na rješavanju određenih seksualnih zločina. Dotad se ljude “jednostavno definiralo ljudima”, a seks s osobom istoga ili različitoga spola se samo sagledavalo u kontekstu kažnjiva ponašanja, poglavito crkve i boga. Svojim istraživanjem nije htjela oštro osuditi konvencionalne odnose, već informirati ljude o značenju i nastanku određenih etiketa, te time ukazati na postojanje drugačijih mogućnosti zdravog obiteljskog okruženja.
Kako bi jednostavnije ilustrirala nekonvencionalnost i informirala javnost, opisala je svoju dugodišnju vezu s osobom rođenom s XXY kromosomom (osoba sa ženskim i muškim genitalijama). Time je pojasnila i da se ne voli stavljati u ladice po pitanju seksualnosti niti ih morati definirati, što je slučaj današnjega društva: “Pogledam se i usporedim s onim što me okružuje i pomislim, pa, neke stvari se uistinu moraju pojasniti jer ih ja ne shvaćam. Napisala sam knjigu Straight jer ne razumijem kako smo zapravo došli na ovaj svijet u kojem smo se počeli nazivati heteroseksualcima. Zašto to uopće radimo? Što imamo od toga? Zašto uopće morati tim terminom pojašnjavati svoju vezu? Zašto bi to ikome značilo? Kao povjesničarka sam morala odgovoriti na ta pitanja.” (www.salon.com)
Blank, kojoj je filozofija da “sve može proći ako nitko nije povrijeđen” priznaje da davati pravo državi da kontrolira definiranje pripadnika bračne zajednice i seksualnih odnosa smatra nepotrebnim. Također, da u posljednje vrijeme javnost postaje sve liberalnija radi seksualne orijentacije, a to pojašnjava feminizmom, dostupnim informacijama te ekonomskim fenomenom. Prema njenom mišljenju, žene danas ne moraju (u tolikoj mjeri) ovisiti o muškarcima, a sve češće u medijima možemo vidjeti informacije koje potvrđuju da homoseksualnost nije bolest, što je ipak napredak u odnosu na godine prije.
U svojoj Straight: The Surprisingly Short History of Heterosexuality se zanimala i za društvene konstrukte muškarca i žene. Preuzela je izraz doxa (grč. zdravi razum) od antropologa Pierrea Bordieua, koji pod tim podrazumijeva određena kulturološka očekivanja i uvjerenja ljudi da se muškarci i žene razlikuju. S doxom je usporedila i termin heteroseksualnost. Naime, objasnila je kako ljudi heteroseksualnost uglavnom poimaju kao nešto ‘normalno’, nešto što bi jednostavno trebalo biti tako, isto kao što je u društvu stoljećima postojalo, ali postoji i danas stav kako su muškarci hrabri i odvažni, a žene plačljive i pasivne.
Na koncu, smatra da će termini homoseksualnost i heteroseksualnost nakon nekog vremena nestati, kad se konačno ustali svijest o tomu da je etiketiranje takve prirode apsolutno nepotrebno. No, nažalost, uvjerena je da tako nešto nećemo skoro doživjeti.
{slika}
