Današnji teror vitkosti zauzima sve više mjesta u tisku (prvenstveno takozvanim ženskim magazinima), u televizijskim emisijama, na promidžbenim plakatima najrazličitijih vrsta proizvoda, od jogurta osmišljenog posebno da potpomaže probavu i mršavljenje pa sve do najnovijeg modela skupocjenog automobila, koji reklamira mršava manekenka smiješeći nam se s jumbo plakata na autocesti. U televizijskom programu sve se češće nađu emisije koje ne samo da prikazuju posebno mršave zvijezde, nego se i na manje ili više “znanstveni” način bave tematikom mršavljenja, dijeta, nutricionizma itd. Tako gledamo stručnjake raznih struka kako nam savjetuju kako najbolje kontrolirati svoju težinu, skinuti prekomjerne kilograme, hraniti se u skladu s najnovijim akademskim otkrićima i pristupima. Nasmiješene novinarke izgleda stvarno i primjenjuju sve njihove savjete, jer, gle čuda, rijetko koja ima vidljivi višak kilograma, većinom sve spadaju u kategoriju vitkih ili barem tzv. “normalnih”, dakle prosječne težine.
Kako se u svemu tome osjećaju “debeli”, nije teško naslutiti. Kako su ciljana skupina cijelog mehanizma propagande vitkosti još uvijek prvenstveno žene, ne čudi podatak da se je u svom životu skoro svaka žena barem jednom podvrgnula tzv. “redukcijskoj dijeti”, dakle posebnom režimu prehrane s ciljem gubljenja kilograma. Ostavljajući po strani pitanje zašto propagadna mašinerija još uvijek agitira više žene nego muškarce, valja se pozabaviti novom vrstom medijskog terora s kojim se svi svakodnevno susrećemo – terorom vitkosti.
Teror vitkosti poprimio je globalni karakter, barem u zapadnim društvima gdje veći dio stanovništva ima televizore te se koristi internetom. Propagandu vitkosti, često kombiniranu s propagiranjem zdravog načina života nazivam terorom jer zahvaća sve slojeve društva i prodire u sve ljudske aktivnosti – ni djeca nisu pošteđena kompleksa zbog prekomjerne težine, ismijavanja i ponižavanja u školi; i osnovnoškolke na internet forumima razmjenjuju iskustva o napredovanju svojih dijeta, čak i majke šalju svoje djevojčice na dijetu, a one malo odgovornije – na savjetovanja kod nutricionista ili liječnika.
“Debelim” ljudima zatvorenih je puno više vrata nego osobama koje ispunjavaju uvjete društvene norme. Da spomenemo samo jedan od gorućih problema, oni se susreću s poteškoćama kod traženja posla – ako se za isto radno mjesto prijave dva kandidata, statistički više šansi za prijam u radni odnos ima onaj od njih koji nije prekomjerne težine. Radi ilustracije te tužne istine, citirat ćemo Michaelu, dječju odgajateljicu iz Austrije, čija se priča odigrala 2007. pa su je prenijeli čak i neki mediji: “Poslije razgovora za posao odgajateljice u vrtiću rečeno mi je, da zbog svoje težine nisam dovoljno gipka pa stoga ne mogu biti uzor djeci.” Dakle, nisu uzeti u obzir drugi čimbenici koji čine dobru predškolsku odgajateljicu, a koje bi sigurno znali nabrojati roditelji: ljubav prema djeci, znanje stečeno tijekom studija, iskustvo u radu s malom djecom itd. Kako vidimo, na djelu je prava diskriminacija – zato neke organizacije postuliraju da se postojećim antidiskriminacijskim zakonima doda i stavka koje bi zabranila šikaniranje i neravnopravno tretiranje osoba ne samo zbog spola, vjeroispovjesti, političkih uvjerenje, religije itd. – ali i zbog njihove težine odnosno tjelesne građe.
Nažalost, većina tih prijedloga ili prolazi bez odgovarajućih reakcija ili izaziva samo smješak na ustima onih koji bi trebali ozbiljnije shvaćati pitanja diksriminacije te aktivno provoditi borbu protiv svih njenih oblika. Izgleda, da se u društvenoj svijesti još nije dovoljno ukorijenilo pitanje terora vitkosti, iako je on vidljiv doslovce na svakom uglu ulice u obliku plakata, parola, reklama na vitrinama ljekarni itd.
Pobliže analiziran teror vitkosti razotkriva nam svoje pravo lice. On je zapravo jedan oblik manipuliranja pojmom osobne odgovornosti svakog pojedinca. Postulat preuzimanja odgovornosti za vlastiti život posebno je izražen u našoj modernoj inačici kapitalizma kao sklopa ideja prožimajućih društvo i načina na koje promatramo svijet. Nekad je izraz tog pervertiranog gledišta bilo sanjarenje “američkog sna” o sreći i bogatstvu ostvarenim isključivo poštenim radom “od nule”. Karijera “od nule do milijunaša” u svijetu velikih korporacija i posvemašne kontrole svijesti raznim oblicima medijske propagande više nije moguća, ali moguće su još uvijek manipulacije na vlastitom tijelu – prostor djelovanja se sužio, no princip ostaje isti. Upravo ono – tijelo – može sad postati predmet “karijere”, upravo na njemu će se odraziti naš imaginarni uspjeh – čim ga bolje znamo kontrolirati i držati na uzdama, to smo bolja i uspješnija osoba. Zar nisu svi “debeli” oni lišeni samokontrole, oni koji se prežderavaju, oni koji ne znaju donositi i provoditi odluke te preuzeti odgovornost za vlastiti životni uspjeh?
Naravno, oni, “debeli” su baš takvi. Granica između njih i nas postoji, ali tanka je – zato treba stalno biti na oprezu, stalno pratiti promjene tijela, kontrolirati težinu, pratiti novine na tržištu dijeta. Da nema potražnje, novi “light” proizvodi ne bi stizali u trgovine, a o novim “čudesnim” dijetama ne bi se pisali članci opsega najmanje putopisa jednogodišnjeg putovanja po istočnoj Aziji.
U našim još uvijek muškoorijetntiranim društvima su najčesšće vrste terora vitkosti, kako smo spomenuli gore, djevojke i žene. Dijetalno ludilo potiče ih da se bave stalnim kontroliranjem vlastitog tijela, ili bolje rečeno pokušajima provođenja postulirane kontrole koji su ionako osuđeni na neuspjeh. Tipično ismijavanje “debelih” djevojaka u školi, zločesti komentari na poslu, poticanje kompleksa i stida u medijima instrumenti su koji unesrećuju veliki broj žena i vežu njihovu životnu energiju, koja ostaje neiskorištena te se vrti u začaranom krugu od “light” namirnice do “beauty” magazina i natrag. Kao takvi oni su samo još jedan od načina društvenog represioniranja žena u cijelosti. Iako se tiču samo jednog aspekta njihovog života, oni utječu na cjelokupan stav prema stvarnosti te su najčešće razlog neprirodno iskrivljenom shvaćanju vlastitog tijela, a preko njega također šireg spektra međuljudskih odnosa.
