Prevela Nada Kujundžić
Prava osoba s invaliditetom su ljudska prava
U sklopu petog međunarodnog znanstvenog skupa koji se bavi temama ženskog vodstva i invaliditeta (Women´s Institute on Leadership and Disability, skrać. WILD), američka udruga za promicanje međunarodne mobilnosti (Mobility International USA, skrać. MIUSA) ugostila je sudionice iz 42 zemlje na posebnom seminaru na kojemu se raspravljalo o pitanjima roda i invaliditeta (Gender, Disability and Development Institute, skrać. GDDI). Posebna savjetnica za pitanja međunarodnih prava osoba s invaliditetom pri Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, Judy Heumann, podsjetila je okupljene na godinu 1977. U travnju 1977. diljem Sjedinjenih Država vodila se borba za prava osoba s invaliditetom – sudionici brojnih demonstracija zahtijevali su usvajanje paragrafa 504 Zakona o rehabilitaciji iz 1973. kao punopravnog zakona. Paragraf 504 oslanja se na američki zakon o građanskim pravima kojime se štite žene i nacionalne manjine, te zabranjuje diskriminacija na temelju invaliditeta1. Demonstracije su označile početak Pokreta za prava osoba s invaliditetom; paragraf 504 predstavlja prvi građanski zakon o ravnopravnosti osoba s invaliditetom.
Osim što je paragraf 504 postao pravni presedan, zalaganje boraca za prava osoba s invaliditetom potaknulo je i medije, sindikate, crkvene grupe, radnike u poljoprivredi i javnome sektoru, lokalne zakonodavce i političare da i sami daju podršku i priključe se demonstracijama. Na izvanrednoj sjednici američkog Kongresa, Ed Roberts, jedan od vođa pokreta za prava osoba s invaliditetom je istaknuo: “Osobe s invaliditetom nisu u poziciji da pristaju na kompromis kad su u pitanju građanska i ljudska prava.” Paragraf 504 značio je ljudska prava za sve2.
Prava žena s invaliditetom danas
Od tada su ostvareni mnogi ciljevi u borbi za prava osoba s invaliditetom. Diljem svijeta izglasani su brojni zakoni, unijete promjene u ustave, donijeti dekreti kojima se štite prava i osiguravaju jednake prilike pojednicima s invaliditetom. Neki od istaknutijih dokumenta su: kanadski Zakon o ljudskim pravima (1977.) kojime se ukida diskriminacija unutar federalnog zakonodavnog sustava; filipinska Magna Carta osoba s invaliditetom (1992.); dekret Nigerijci s invaliditetom (1993); Ustav Južnoafričke republike (na snazi od 1997.) koji brani bilo kakav oblik diskriminacije; zakon broj 4 palestinske Povelje o pravima osoba s invaliditetom (1999.) u kojemu se navode prava osoba s invaliditetom, kao i koraci koje bi trebala poduzeti sama država ne bi li se ta prava doista i realizirala.
Usprkos tome, u navedenim zemljama (ali i u mnogim drugim djelovima svijeta) osobe s invaliditetom i dalje su izložene raznim oblicima diskriminacije, zlostavljanja i segregacije. Takva je situacija najvećim djelom posljedica neuspjeha u provođenju donesenih zakona. Problem predstavljaju i brojne barijere unutar institucija, pa i društva općenito, barijere koje su nerijetko posljedica predrasuda prema osobama s invaliditetom.
Prema podatcima UN-a, osobe s invaliditetom sačinjavaju 10% svjetske populacije (650 milijuna), što ih čini najvećom manjinskom skupinom na svijetu. Nadalje, tri četvrtine ukupnog broja osoba s invaliditetom koje obitavaju u siromašnim zemljama jesu žene. 65-70% tih žena žive u ruralnim područjima. Siromaštvo je daleko raširenije među ženama nego muškarcima s invaliditetom ili pak fizički sposobnim ženama. Osim toga, žene s invaliditetom jače pogađa diskriminacija na polju obrazovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Također su u većoj mjeri izložene rodnom nasilju, što znači da ih se diskrimnira po čak dvije osnovice.
S obzirom na osjetne razlike u načinu na koji pojedinci doživljavaju i nose se s vlastitim invaliditetom, kao i u načinu na koji se definiraju njihova prava, borci za prava žena podržavaju socijalni model invaliditeta koji prepoznaje razlike između oštećenja i invaliditeta. Dok se fizičko oštećenje prepoznaje kao biološki uvjetovano stanje, invaliditet se tumači kao produkt institucionalnih, ekonomskih, kulturalnih i vjerskih barijera. Prema tome, problem invaliditeta mogao bi se efektivno riješiti uklanjanjem spomenutih barijera te osiguravanjem jednakih mogućnosti za sve, kao i revizijom zakona i javnih praksi (osobito onih vezanih za obrazovanje, zdravstvo i tržište rada). Socijalni model invaliditeta razlikuje se od tradicionalnog medicinskog modela koji podržava stajalište da su osobe s invaliditetom na neki način “oštećene” te ih stoga treba “popraviti”. Povijesno gledano, zakoni čiji je cilj bio osigurati jednakost za osobe s invaliditetom uglavnom su bili usmjereni na uklanjanje fizičkih zapreka, no aktivisti ističu kako je promjena kulturnih i društvenih stavova od jednake važnosti. Glavni preduvjet za uvođenje promjena jest usvajanje stava da su osobe s invaliditetom pojedinci kao i svaki drugi, sa vlastitim iskustvima, snovima i željama, te sposobnošću djelovanja.
U kulturama u kojima se identitet žene definira kroz njene uloge majke i supruge, rašireno je uvjerenje kako žene s invaliditetom ne mogu stupati u brak niti rađati djecu, kako im, stoga, nije potrebna reproduktivna zdravstvena zaštita kao ni seksualna prava, jer se pretpostavlja da nemaju nikakve seksualne porive (još manje želju za homoseksualnim odnosima). Djelujući u skladu s ovim i sličnim predrasudama, njihove obitelji, obrazovne i zdravstvene ustanove negiraju navedene (i ne samo te) aspekte života tih žena. U takvim kulturama osnovicu percepcije osoba s invaliditetom čini samilost, pa se takve osobe uglavnom sažalijeva a nerijetko i infantilizira.
Razmišljanja sudionica GDDI skupa
Žene s invaliditetom, sudionice GDDI znanstvenog skupa, odlučno su ustvrdile kako ne žele da se na njih gleda kao na nesposobne ili manje vrijedne sudionice društva. Ne samo da ih smeta što ih se tretira kao izoliranu i zatvorenu grupu, već se, naprotiv, žele uključiti u druge društvene pokrete (primjerice, borbu za ženska prava) u funkciji liderica, sudionica i donositeljica odluka. Tako nešto, nažalost, još uvijek je rijetkost. Jedna od aktivistica istaknula je kako borci za ženska prava u Indiji u svoje redove ne primaju žene s invaliditetom, ali niti prostitutke ili transrodne osobe. Druga sudionica skupa upozorila je kako se na čelu brojnih pokreta za prava osoba s invaliditetom u Botsvani uglavnom nalaze muškarci, dok je uloga žena marginalizirana.
Kako onda ostvariti jednakost i uključenost? Na koji način osigurati pristup resursima? Kako ostvariti suradnju između raznih političkih i društvenih aktera (sveučilišta, zaklade, udruge koje promoviraju građanska prava) i žena s invaliditetom u zajedničkoj borbi za promjenu i primjenu postojećih zakona o pravima osoba s invaliditetom? A što ako, pita se Judy Heumann, nacrt plana globalnog razvoja previđa pitanje invaliditeta?
Pozitivni primjeri
Brojni aktivisti i organizacije svojim djelovanjem nastoje ponuditi odgovore na neka od navedenih pitanja. Primjerice, cilj libanonske Udruge slijepih jest senzibilizirati javnost za probleme slijepih osoba, te im omogućiti participaciju i djelovanje u svim sferama društva. Autor članka “Rod i invaliditet u arapskoj regiji” Kozue Nagata3, navodi kako “mlade žene s invaliditetom smatraju da je povezivanje i ostvarivanje suradnje između pokreta za prava žena i pokreta za prava osoba s invaliditetom znatno ojačala oba pokreta i donijela im obostranu korist.” Libanonska Udruga invalida promovira stajalište da “invaliditet nije problem sam po sebi” – problemi nastaju onda kada društvo “nije u stanju integrirati osobe s invaliditetom u vlastite strukture i institucije.” Australska udruga Osobe s invaliditetom (orig. People With Disabilities, skrać. PWD) nastoji okupiti žene s invaliditetom iz čitave zemlje, kao i Aboriđine te stanovnike otočja Torres Strait. U konačnici, cilj im je međusobno udruživanje sličnih udruga unutar pacifičke regije te stvaranje neke vrste krovne regionalne udruge (Pacific Disability Forum, skrać. PDF).
U Indiji, udruga CREA (Creative Resources for Empowerment in Action, udruga za promicanje ženskih prava) svake godine organizira skup na temu seksualnosti, roda i invaliditeta. U Palestini, udruga Zvijezde nade bori se za pozitivne promjene u životima žena s invaliditetom. Kroz suradnju s Vladom nastoje potaknuti zakonodavne promjene koje bi pridonijele uklanjanju brojnih problema s kojima se susreću žene s invaliditetom te omogućile zadovoljavanje njihovih potreba. Udruga Zvijezde nade također surađuje s brojnim međunarodnim organizacijama (npr. Međunarodna udruga osoba s invaliditetom) – cilj im je kroz radionice i obrazovne programe senzibilizirati javnost za probleme i potrebe osoba s invaliditetom. Također nastoje potaknuti brojne organizacije i institucije unutar Palestine da vlastitim djelovanjem pridonesu borbi protiv diskriminacije.
1977. i 2010. godina
Dvadeset i tri godine rada i borbe da se prava osoba s invaliditetom priznaju kao neotuđiva ljudska prava koje su uslijedile nakon demonstracija 1977. godine, polučile su golem uspjeh. No predstoji još mnogo posla kako bi se javnost senzibilizirala za probleme i potrebe osoba s invaliditetom, te kako bi se istima omogućilo punopravno sudjelovanje i djelovanje u svim sferama društva. Kao i borba za usvajanje paragrafa 504, i ovaj projekt iziskuje kolektivni rad i predanost borbi za neotuđivost ljudskih prava.
Napomena: Autorica želi zahvaliti Shathi Abusrour na povratnim informacijama kao i na materijalima o ženama s invaliditetom, te sudionicama skupa WILD Women 2010 što su s njome podijelile vlastita iskustva s udrugom AWID.
* AWID: skraćenica za Association for Women´s Rights in Development, međunarodnu udrugu za zaštitu i promicanje prava žena
Linkovi:
1 http://www.ok.gov/abletech/documents/Section%20504%20of%20the%20Rehab%20Act.pdf
2 dokumentarni film “Moć paragrafa 504”, drugi dio (Power of 504 Documentary): http://www.youtube.com/watch?v=HiScXKt_BhI&feature=channel
3 Nagata, Kozue Kay. “Gender and Disability in the Arab Region: The Challenges in the New Millennium”. In: Asia Pacific Disability Rehabilitation Journal (2003). http://www.aifo.it/english/resources/online/apdrj/apdrj103/arab-region.pdf
