Prema procjenama vlasti, tisuće žena u Rusiji svake godine umiru kako žrtve obiteljskog nasilja. No, unatoč dugogodišnjim raspravama, obiteljsko zlostavljanje još uvijek nije prepoznato kao zločin te se na taj način koči pomaganje žrtvama, prenosi BBC-jev ruski reporter Oleg Boldreyev iz Moskve.
Anya ima mnogo briga na umu. U malenoj, skromno namještenoj sobici pokušava uspavati svog četverogodišnjeg i sedmogodišnjeg sina. To nije najlakši posao niti u najboljim vremenima, a kamoli u njihovom privremenom domu – u sobi skloništa za žene koje su žrtve obiteljskog nasilja.
Njena je priča tipična. Tijekom sedmogodišnjeg braka, često je bila fizički i verbalno zlostavljana.
Živjela je u strahu ne znajući gdje potražiti pomoć. Kada je prije nekoliko godina napokon skupila hrabrosti i podnijela prijavu policiji, rečeno joj je kako se ne može puno toga učiniti jer je to ‘suprugov dom’.
“Bila je to tiha noćna mora”, kaže Anya.
“Neko vrijeme nisam mogla ostavljati djecu nasamo, a niti sam mogla otići u bolnicu prijaviti ozljede. Čekala sam da djeca porastu kako bi mogla potvrditi policiji što se događa. Počela sam sve bilježiti i snimati što se dešavalo. Ali, nije bilo koristi. Policija se nije htjela baviti time. Jednom je došla policajka i pitala me zašto ne pobjegnem kao što je i ona. Dakle i policajka se nalazila u takvoj situaciji”, nastavila je prepričavati.
Anya se razvela od muža prije dvije godine, ali, kako nije mogla priuštiti stan u Moskvi, nastavila je živjeti s njim u starom stanu. Zadnju rundu batina je dobila polovicom siječnja.
“Vratila sam se s djecom iz cirkusa. Bila sam jako umorna, no on mi nije dozvolio da odem spavati. Rekla sam mu da prestane i tada me počeo tući”, prepričala je.
Nasilje je učestalo
Sklonište s 35 soba na rubu Moskve je jedina opcija za Anyu i mnoge druge žene koje se nađu u sličnoj situaciji. Nitko ne zna koliko točno Ruskinja treba zaštitu u ovakvom skloništu. Nakon gotovo dva desetljeća rasprava i debata, obiteljsko nasilje još uvijek nije klasificirano kao zločin, a ne postoje ni nacionalne statistike.
No, prema procjenama ministarstva unutarnjih poslova, gotovo 600.000 žena u Rusiji izloženo je fizičkom i verbalnom zlostavljanju u obitelji svake godine. Od njih 600.000, oko 14.000 žena svake godine umire od ozljeda nanesenih od strane muža ili partnera. To je skoro 40 žena svaki dan!
Prema ovakvim podacima, potreba za sigurnim kućama u kakvoj je i Anya mora biti mnogo veća od sadašnje. Ipak, u Moskvi, gradu s 12 milijuna stanovnika i stanovnica, postoji samo jedno sklonište koje financira država. Začuđuje što voditelji i voditeljice moskovskog skloništa tvrde kako kapacitet nije velik problem. Kažu kako bi se u bliskoj budućnosti izgradnjom još jednog doma poput njihovog zadovoljile sve moskovske potrebe za sigurnim kućama.
Prema njima, veći je problem što su žene zbunjene i neinformirane.
Tijekom njihovog boravka u skloništu, a svaka žena može ostati dva mjeseca, moraju se suočiti s rješavanjem krize u kojoj se nalaze, a često se susreću s kompliciranim zakonskim procedurama.
“Možemo im pomoći s pravnim papirima, pružamo i psihološko savjetovanje, ali prva i osnovna je odgovornost u odluci da idu samostalno naprijed. Ovdje smo kako bismo pružili pomoć, no konstantno se susrećemo sa ženama u krizi koje samo čekaju da im nešto omogućimo”, objašnjava Natalia Pazdnikov, direktorica skloništa.
Teret dokazivanja
Ne iznenađuje što zlostavljane žene u potrazi za pravdom osjećaju zbunjenost i nemoć. Dokazati zlostavljanje može biti emocionalno teško. Treba dostaviti i dokumentirane slučajeve, a kao u Anyinom slučaju, policija nije od velike pomoći. Žrtve tvrde kako u mnogo slučajeva umjesto dokumentiranja i zapisivanja prijave zbog nasilja policija kaže ženi da ‘promisli o svemu’ kako ne bi povukla prijavu nakon par dana zbog pritiska muža ili rodbine.
Policijski inspektor Andrei Levchuk s time se ne slaže, kazujući kako on i njegovi kolege i kolegice uvijek poštuju procedure. Pojasnio je kako u njegovoj nadležnosti od 30 moskovskih blokova, najčešće uz pljačku i krađu automobila, prijavljuje se i obiteljsko nasilje. Jedino što policija može, ukoliko ne svjedoči nasilju, jest upozoriti pretpostavljenog prijestupnika. Takvo upozorenje malo znači u sprječavanju budućeg nasilja.
“Ponekad žena kaže da ga uplašimo jako kako ne bi ponovio batine. Ipak, mi nismo strašila koja će plašiti ljude. Možemo reći mužu kako će imati problema ako to ponovi, on kimne glavom i kaže kako razumije, ali Bog zna što se dešava kada zatvore vrata”, objašnjava Levchuk.
Inspektor smatra kako bi ukinuti sovjetski sustav upozoravanja, koji je mogao i do dva tjedna zatvoriti prijestupnike, bio dobar način zastrašivanja. Priznaje kako većina slučajeva ozljeda koje je žrtva pretrpjela nisu dovoljne za pokretanje kriminalne istrage te da policija jedino može savjetovati podizanje privatne tužbe.
Prekasno za pomoć
Za aktiviste i aktivistkinje ljudskih prava ovo ostaje jedno od najvećih pritisaka. Prema ruskom zakonu, u privatnim tužbama žrtva ima odgovornost dokazati kako je bila zlostavljana.
“Ovakvo nasilje ide u ciklusima, a svakim je novim ciklusom sve ozbiljnije. Mnoge žene pate od sindroma zlostavljanih žena što znači da neće ni potražiti pomoć”, objašnjava Marina Pisklakova, osnivačica najstarije nevladine organizacije Anna koja se bavi nasiljem nad ženama.
Slučajevi obiteljskog nasilja mogu postati kaznenim predmetima jedino ako policija može utvrditi kako su ozljede bile ozbiljne ili teške – ili ukoliko je žena preminula uslijed premlaćivanja.
“Prije dvadeset godina u svakoj emisiji koja je govorila o ovoj temi, publika ili voditelj i voditeljica su postavljali pitanje Što nije u redu s tom ženom, što je učinila da je zaslužila batine. Došlo je do promjena u mentalitetu. Sada svaki novinar postavlja pitanje – Što možemo učiniti kako bismo to spriječili“, naglašava Pisklakova kako je pomak ipak vidljiv.
Ali godinama su provođene kampanje koje nisu uspjele promijeniti zakon koji bi obiteljsko nasilje prepoznao kao specifičan zločin. Više od desetljeća rasprave, nacrt zakona o nasilju u obitelji još nije doveden na dnevni red u parlament. Pisklakova se ipak nada kako će Duma ove godine početi raspravu.
Prevela i prilagodila Martina Ardalić
