U Knjižari Matice hrvatske održano je zadnje predavanje iz ciklusa Mladi i znanost: Mediji pod povećalom. Ciklus je pokrenut kako bi mladi znanstvenici i znanstvenice predstavili javnosti svoje diplomske radove. Posljednja je priliku predstaviti svoj rad dobila Antina Bratić te nam je prikazala razvoj društveno angažiranog dokumentarnog filma kroz povijest. Taj segment filmske umjetnosti odličan je način borbe za prava marginaliziranih skupina, životinja te borbe protiv konzervativnih zakona.
Zbogom, Luka Ritz!
U sklopu izlaganja prikazan je dokumentarni film Miroslava Sikavice i Ive Kraljević, Oblak. Taj filmski uradak je svojevrstan ‘filmski oproštaj’ od Luke Ritza, zagrebačkog maturanta koji je zbog ozljeda zadobivenih premlaćivanjem tragično preminuo 2008. godine. Taj je slučaj pokrenuo do tad nezapamćenu građansku kampanju otpora vršnjačkom i subkulturalnom nasilju. Ova intimna priča prati živote Lukinih najbližih u prvih godinu dana od njegove smrti. Njihove uspomene, bijes, tjeskobu te suočavanje s gubitkom sina, prijatelja, prvog dečka, poznanika.
Iako je film osvojio mnoge nagrade, držim da je najvažnije napomenuti da ga je do sada pogledalo preko tri tisuće tinejdžera kroz razne nastavne i vannastavne programe te radionice. Zašto je to važno? Mladi ljudi traže svoj put i grade svoji stavove, čine to na temelju interakcije s vršnjacima, medija i obitelji. Upravo oni su ti koji će nasilje popularizirati ili osuditi. I nadamo se, zapamtiti ovaj slučaj i ne dopustiti da strada još neki Luka Ritz samo zato jer sluša drugačiju glazbu i ima različit stil odijevanja.
Biti huligan je kul!
Upravo tih godina pojavilo se nekoliko filmova ‘huliganske’ tematike. Iako neki od njih nisu veličali takvo ponašanje i osuda nasilja je u njima bila jasna i jednoznačna, klinci kao da jedino što su iz filma usvojili jest stav biti huligan je kul. Neovisno jesu li pripadali nekoj subkulturi ili ne, haračili su gradom s noževima, bokserima i palicama. Nasilje je postalo zabava, opuštanje od školskih obveza i ispušni ventil za sve nakupljene frustracije. Stoga, slučaj Ritz nije bio iznenađenje, samo posljedica događaja koji su se odvijali na ulicama neko vrijeme. Na koje se reagiralo minijaturnim člancima u kutu crne kronike ili na nekom bezimenom portalu ili blogu koje ionako nitko ne čita. Usmjeriti prst prema određenoj instituciji ili osobi i reći oni su zakazali nije bilo moguće jer smo u slučaju Ritz i slučajevima koji su mu prethodili zakazali svi mi. Zakazalo je društvo, iz čistog nerazumijevanja, obične ljudske gluposti. Ne prihvaćanja razlika, a da i ne znate iz kojih vam razloga nisu jasne.
Apatični narode, klinci su Vam održali lekciju!
Od smrti Luke Ritza prošlo je četiri godine, dječaci koji su skrivili njegovu smrt već su odslužili svoje malene zatvorske ili uvjetne kazne. Natpisi o tragediji sve su rjeđi, uzburkanost koju je slučaj pokrenuo prolazi za sve nas, osim za njegove najbliže.
No, zašto je slučaj Ritz toliko važan i zašto ga se ne smije zaboraviti? On je prelio čašu koju je napunila krv prolivena gradskim ulicama u naletu ‘modernog huliganizma’. I to ne čašu na stolu onih koji su nasilje trebali zaustaviti ranije, nadležnih institucija ili šire javnosti, već je probudio uspavane klince koji su ga poznavali i one koji ga nisu poznavali. Bijesni i razočarani načinom na koji se takvi zločini (upotrebljavam tu riječ jer prebijanje nekog klinca jer je pripadnik druge subkulture nije prekršaj, zabava ili uvjerenje, nego zločin) toleriraju u našem društvu digli su nezapamćenu buru u našim medijima. Oblijepili su grad plakatima pod nazivom Zagrebe zašto štitiš ubojicu?, pokrenuli razne akcije i na kraju natjerali sve nas da se osvijestimo te nadležne institucije da uhite počinitelje. ‘Neki klinci’ su nam svima održali lekciju.
{slika}
“Ima nas više nego što mislite i svi tražimo svoje more”, Luka Ritz.
Psihičko ili fizičko maltretiranje jer si različit nešto je što se dogodilo ili se moglo dogoditi bilo kome od nas tokom odrastanja. Kada je različitost postala nešto negativno? Ta posebnost koja nas čini jedinstvenima odjednom je postala jedan od glavnih grijeha u konformističkom društvu u kojem se krećemo. I upravo to je film Oblak odlično dočarao. Prikazao je Luku onakvim kakvi su mnogi od nas bili na pragu punoljetnosti. Pun snova, želja, ideja i uvjerenja da je svijet veliko mjesto u kojem treba naći svoj kutak u kojem ćeš raditi ono što te čini sretnim. Naći svoje more. Luka svoje, nažalost, nije pronašao. Naprasito je u tome prekinut.
Svi ostali još imaju priliku ga naći. Zato je važno konstantno podsjećati na slučaj Ritz. On mora postojati u svijesti svih nas kao podsjetnik što može biti posljedica nerazumijevanja i huliganizma – gubitak mladog života, a takav je život dragocjen. Samo onda kada ovaj narod shvati da je različitost blago i da se problemi ne rješavaju šakama nego glavom, neki novi klinci učiniti će našu zemlju lijepim prostorom za život. Nazovite me suludom optimistkinjom, ali ja još vjerujem da će se to dogoditi.
Luka Ritz danas ili sutra može biti bilo tko od nas ili netko nama blizak. Društvo više nema pravo zakazati i zaklopiti oči jer kao što i mladi aktivisti u filmu poručuju: “Tko ne djeluje, sudjeluje”.
