Kad je prije nekoliko godina Dimitrije Popović napravio ciklus reklamnih plakata za našu najpoznatiju klaonicu pa mlađahna ženska tijela vrlo doslovno izjednačio sa životinjama samljevenim u Gavrilovićeve salame, nije se dogodio nikakav masovni prosvjed građana niti je tko policiji dojavio kako te reklame vrijeđaju njegovo ljudsko dostojanstvo. Kad je za reklamu neke marke automobilskih guma iskorišteno golo žensko tijelo, razvučeno u špagu, pa na sliku nadopisan slogan “Prijanja uz sve podloge”, nisu zabilježene gnjevne reakcije ni pobuna protiv seksizma i gluposti koja u ovom društvu bubri kao kurje oko na penzionerskom stopalu. Reagirale su samo civilne udruge i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova – i to, predvidljivo – s nikakvim rezultatom. I Robert Pauletić je nedavno prošao lišo sa svojom bijednom reklamom za novu putopisnu knjigu “Himalaja” kojom je u duhu vitalnog homo balcanicusa pozvao žensku publiku “mala moja, sidni mi na jaja pa ćeš vidit šta je Himalaja”, uvjeren valjda da je tom rimom dosegao orkanske visove duhovitosti i originalnosti. Sudeći po šutnji širokog puka, izgleda da je puk nasjeo na nesputani humor poznatog autora kvizova. (Možda je odande i vidio tu Himalaju.)
Ćudoredna INA
Sve ovo pokazuje da naši ljudi imaju smisla za šalu i pošalicu i da nisu gluhi za nježne nijanse humorističnog izričaja tuzemnog marketinga. I da ih malo što može sablazniti. Baš je zato čudno to što se ovih dana INA toliko uprla da sačuva javnost od sablažnjivih plakata kojima se u Rijeci najavljuje predstava “Lizistrata”.
Aristofanova antiratna komedija, koju režira Mađar Róbert Alföldi i koja je sinoć premijerno izvedena u HNK Ivana pl. Zajca, trebala je biti postavljena uz sponzorstvo INA-e, no INA se u zadnji čas povukla – zbog penisa. A taj penis na plakatu čak nije pravi. Napravljen je od ružičastog marcipana, posut čokoladnim mrvicama, skromnim dimenzijama nije kadar izazivati zavist i, uopće, djeluje posve dobroćudno. Ipak, INA se pred tim slastičarskim penisom usplahirila i ponijela se kao roditelj koji zaklanja oči djeci kako bi ih sačuvao od neočekivanog golišavog kadra u televizijskom filmu i možebitnih grešnih misli koje bi se posljedično mogle pojaviti. Slično su napravili oni u Sarajevu kad su kipu konja prekrili spolovilo da ga ne vide školarci na izletu. Ustvari, potez te naftaplinske industrije, usmjeren ka obrani nacionalnog ćudoređa, baš nekako podsjeća na dušebrižnička nastojanja naše crkve. Da, INA-i je mjesto na Kaptolu!
Možda sve to s plakatom za “Lizistratu” ne bi bilo tako zanimljivo da se koji tjedan ranije javnost nije uzburkala zbog još jednog penisa, onog na plakatima kojima se trebalo upozoriti na lošu financijsku situaciju Radija 101. Građani su tada, uznemireni i šokirani, u prijavama policiji navodili kako su im povrijeđeni moralni osjećaji i kako su ružno potreseni. Izloženi penis je zbog nečega potresan, a žensko spolovilo koje prijanja uz sve podloge, to nije potresno.
Divna stvorenja
Nije potresno ni kad silikonom napunjena gola ženska tjelesa bivaju nauljena, zategnuta, rastegnuta uz konjska stegna pa se za ciklus fotografija s takvim motivima nađe mjesta i u uglednoj galeriji Josip Račić, niti je potresno kad o izložbi razgaljeno i afirmativno piše Igor Zidić, isto jedan vrli dušebrižnik, i kad autora tih fotografija, Varaždinca Ivana Lepena poznatog pod umjetničkim imenom Stephan Lupino u predgovoru nazove – umjetnikom. Nikog nije uznemirilo niti je čije moralne osjećaje povrijedilo što je ta izložba fotografija nazvana “Divna stvorenja”, što se istovremeno odnosilo i na rasne konje i na rasne žene; onima prijemčivima na Pauletićeve doskočice to je sigurno bilo i duhovito.
Kad su neki onomad branili neukusne Gavrilovićeve plakate, govorili su kako je gigantski kulen među dojkama okej, zato jer je to umjetnost, zato jer je to napravio Dimitrije Popović. Okej su bili i plakati na kojima je djevojčica u erotiziranoj narodnoj nošnji rukama pridržavala neku kobasičetinu, a slogani “neki je vole na stolu”, “neki je vole u društvu” i “neki je vole samo za sebe” nisu iščitani kao problematično koketiranje s pedofilijom i najgrubljim seksizmom, nego je i to bilo okej. Opće odobravanje vrckave zaigranosti umjetnika odrazilo se na rast prodaje Gavrilovićevih mesnih prerađevina.
Marcipanski falus
I plakat za “Lizistratu” umjetničko je djelo – napravio ga je Adam Arpad Szabo, a ipak ga ta činjenica nije spasila od javne osude. Pitam se bi li INA reagirala jednako da je umjesto statičnim marcipanskim falusom reklamni materijal za ovu komediju bio obilježen dinamičnim motivima penetracije, kakvima je opsjednut Dimitrije Popović. Ili bi se u tom slučaju tražila opravdanja za takav izbor motiva? (Ne bi trebalo tražiti dalje od teksta komedije; ona se i bavi penetracijom, ili njenim izostankom, naime, Aristofan je radnju i ispleo oko odluke pacifistički nastrojenih žena da svojim muževima uskrate seksualne odnose dok ovi ne okončaju rat.) Je li se INA povukla iz sponzorstva iz nepokolebljivog uvjerenja da ovome društvu, ionako već zabrinjavajuće infektiranom senzacionalizmom, ne treba još jedna reklama koji mami ljude jeftinim seksualnim aluzijama, i da kultura može i bez prvoloptaških marketinških trikova? Ako je tako, svaka čast našim naftaplinašima! U izostanku njihova jasnog očitovanja, ipak ovaj potez nekako bazdi na – suro licemjerje.
