Prevela Nada Kujundžić
Osobe zaposlene u kućanstvu – dadilje, domaćice i njegovateljice, čine jednu od najizrabljivanijih radničkih skupina na svijetu. Nedavno sklopljen međunarodni sporazum (prvi te vrste u povijesti) trebao bi ih zaštiti i osigurati im njihova zakonom zajamčena prava. Sklapanju sporazuma u velikoj je mjeri pridonio desetogodišnji aktivni rad nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW).
Radnice/i u kućanstvu (procjenjuje se da ih je 50 do 100 milijuna diljem svijeta) često su meta nekog oblika zlostavljanja: prisiljeni su na neplaćeni prekovremeni rad, uskraćuje im se pravo na slobodne dane, ili su pak izloženi seksualnom ili fizičkom nasilju od strane svojih poslodavaca. Mnoge/i od njih mjesecima ne dobivaju plaću, nekima je čak uskraćena bilo kakva financijska nadoknada za njihov rad.
Provedba spomenutog međunarodnog sporazuma trebala bi uvelike popraviti njihov položaj: cilj je vratiti im izgubljeno dostojanstvo, te osigurati njihova zakonom zajamčena prava (pravo na minimalnu financijsku naknadu, slobodne dane, ograničen broj radnih sati i sl.). Osim toga, sporazum obvezuje vlade potpisnice da štite radnice/ke od svih oblika zlostavljanja, te nadziru provedbu mjera predviđenih sporazumom. Među radnicama/ima u kućanstvu, na meti zlostavljanja najčešće se nalaze imigrantice/i i djevojčice. Potonje čine oko 30% svih zaposlenih u kućanstvima, a mnoge od njih započinju raditi već u dobi od 6 do 8 godina. Sporazum predviđa posebne mjere zaštite za ove naročito ranjive skupine.
Prije deset godina, HRW pokrenuo je globalnu inicijativu za podizanje razine svijesti o problemu zlostavljanja osoba zaposlenih u kućanstvima. U to vrijeme, nitko nije obraćao pažnju na tu zabrinjavajuću pojavu. Zahvaljujući njihovom kontinuiranom radu i zalaganju, kao i rastućem pokretu za prava radnica/ka u kućanstvima, u proteklom se desetljeću situacija drastično popravila na bolje; težak položaj osoba zaposlenih u kućanstvu danas se prepoznaje i priznaje kao gorući problem. U sklopu ove inicijative, provedeno je niz istraživanja u više od 15 zemalja diljem svijeta. U zemljama poput El Salvadora, Gvineje, Indonezije i Maroka, prepoznat je osobito osjetljiv problem dječjeg rada. Mnoga djeca prisiljena su uključiti se na tržište rada već u dobi od 6 godina, često rade i do 16 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Svako 45.-o zaposleno dijete u Indoneziji ide u školu. Podaci prikupljeni u Maleziji, Singapuru, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Srednjeg istoka otkrili su kako se tamošnje zgrade stranih veleposlanstava često pretvaraju u skloništa za zlostavljane radnice/ke koji žele uložiti žalbu ili se pokušavaju vratiti u svoje domovine. U Libanonu je otkriven zastrašujući podatak o visokoj stopi smrtnosti među imigrantskim radnicama/ima – u prosjeku se bilježi više od jedne smrti tjedno. Stopa suicida je izuzetno visoka, a mnoge/i od radnica/ka pogibaju prilikom pokušaja bijega od svojih poslodavaca.
U sklopu HRW-ove inicijative vršen je pritisak na vlade brojnih zemalja kako bi ih natjerali da poboljšaju radne uvjete i sustav zaštite imigrantica zaposlenih u kućanstvu. Na tom polju su postignuti određeni uspjesi: Indonezija i Šri Lanka uvele su stroži nadzor nad agencijama za zapošljavanje, te razvile sustav podrške za imigrante u potrazi za poslom, koji uključuje, primjerice, programe obuke, pravne savjete i pomoć u slučajevima sudskih parnica. Gvineja je donijela novi zakon o dječjem radu kojim osigurava bolju pravnu zaštitu za djecu-radnike. Kuvajt, Libanon, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Saudijska Arabija i Malezija trenutno su u procesu razmatranja optimalnih oblika reformi svojih zakonodavnih sustava (drugim riječima, razmatraju treba li usvojiti sasvim nove pakete zakona o radu u kućanstvu, ili je pak dovoljno unijeti određene promjene u postojeće zakone). U Libanonu je sastavljen novi obavezni standardni ugovor o radu kojime se poštuju osnovna zakonska prava (primjerice, obvezni slobodni dani). Uvedene su i nove odredbe kojima se strože regulira rad agencija za zapošljavanje.
{slika}
Problem egzistira na globalnoj razini, stoga je jasno da i njegovo rješenje iziskuje globalnu inicijativu. Prije tri godine, kada je Međunarodna organizacija rada (izv. International Labor Organization, skrać. ILO; riječ je o specijaliziranoj agenciji UN-a koja promovira socijalnu pravdu te ljudska i radnička prava) počela razmišljati o uvođenju novih međunarodnih standarda za rad u kućanstvima, HRW je pokrenuo globalnu kampanju.
Poslano je na stotine pisama raznim ministrima i održani su sastanci s desecima vladinih dužnosnika. Pripremljen je edukativni film i brošuru u kojima su iznijeli svoje spoznaje i preporuke. Također su organizirani javni edukativni skupovi u Ženevi i Haagu kojima su nastojali prikupiti podršku za sporazum. Prošle je godine Međunarodna organizacija rada pristala na sastavljanje zakonski obavezujućeg sporazuma u svrhu jačanja pravne zaštite osoba zaposlenih u kućanstvima. Priznavanjem sporazuma, zemlje-potpisnice obavezuju se na provedbu njegovih odredbi.
ILO i HRW usko su surađivali na sastavljanju spomenutog sporazuma. HRW je naročito inzistirao na uvođenju specijalnih mjera zaštite doseljenika i djece-radnika, budući da se radi o osobito ranjivim skupinama. Istovremeno je ostvarena suradnja s radničkim organizacijama, diplomatima i poslodavcima, potičući ih da izraze svoju podršku sporazumu i njegovim temeljnim odredbama.
Od 475 glasača (vlade, radnici i poslodavci), 396 delegata podržalo je sporazum, 63 je bilo suzdržano, a samo 16 se izjasnilo protiv sporazuma. Osim što mu je cilj osigurati temeljna radnička prava svim zaposlenima u kućanstvima, ovaj sporazum također traži da vlade zemalja potpisnica definiraju donju dobnu granicu za početak rada u kućanstvu, te da djevojčicama-radnicama osiguraju pravo na obrazovanje i svaki oblik zaštite.
Uvođenje posebnih mjera kojima će se nadzirati rad agencija za zapošljavanje trebalo bi se pozitivno odraziti na prava imigrantskih radnika. Osim toga, vlade potpisnice obavezuju se istražiti svako prijavljeno zlostavljanje na radnom mjestu. Cilj je motivirati vlade svih zemalja da što prije usvoje ovaj sporazum, te u skladu s njime modificiraju zakone o radu trenutno na snazi u njihovim državama.
