Dana 20. veljače održana je prezentacija projekta koji okuplja i koordinira članice i akciju inicijative za regionalni ženski sud. Ako znamo da se ženski sudovi bave, između ostaloga i ratnim zločinima nad ženama, militarističkim nasiljem nad ženama i nad cjelokupnim stanovništvom (što ovo obuhvaća, najbolje objašnjava pojava Tokijskoga tribunala) postaje jasnije čemu služi ženski regionalni sud. Status žena koje su proživjele ovakav oblik nasilja institucionalna pravda nije u potpunosti regulirala niti dvadeset godina kasnije. Stoga žene pokušavaju svojim svjedočenjima na sudovima diljem svijeta, a uskoro i u nas, učiniti vidljivim nasilje koje propuštaju okna mreže koju čine zakoni ili nasilje koje bi trebalo biti vidljivo i institucionalnim oblicima pravde, ali se oni oglušuju na ono što se dogodilo i što se žrtvama svaki dan događa.
O tome čemu ženski sud, i zašto dvadeset godina kasnije te tko bi mogao pružiti teorijski okvir svjedočenjima govorile su Rada Borić, Nela Pamuković, Paula Zore, Biserka Momčinović, a iz Ureda predsjednika Zrinka Vrabec-Mojzeš. Udruge-pokretačice su, osim Centra za ženske studije i na ženskoj sceni poznate beogradske Žene u crnom, Žene ženama iz Sarajeva, Anima iz Kotora, Centar za mirovne studije i Centar za žene žrtve rata. Udruga u mreži ima puno više.
Tijekom prezentacije gledali smo i film koji je prikazivao ženske sudove od Pakistana do Ruande i Južne Afrike, mogli smo vidjeti neka od svjedočanstava, pa tako i ono Nusrete Savić koja je u koncentracijskome logoru u Omarskoj izgubila i sina i kćer te sama preživjela logor. U filmu se pojavljuju i imena poput Corrine Kumar, koje je već predlagala pokretanje ženskoga suda za područje bivše Jugoslavije i dobitnice Nobela Waanghari Maathai.
Žene svjedoče, iznose svoja iskustva, promišljaju, omogućavaju stvaranje takozvane “alternativne povijesti”, ali nije im cilj osuditi, zato one pred lice Pravde izvode, primjerice siromaštvo i pokušavaju, uz pomoć svoga iskustva i znanja teoretičarki staviti svoja lokalna iskustva i događaje iz svoga života u širi kontekst društvenih kretanja. Poruka je sudova osvijestiti mjesto s kojega govorimo i konstruirati kompas prema svijetu u kojem se događa što manje nepravdi. Tako je i Nusretina poruka u filmu “imamo duh”, a osim suđenja, ženski sudovi i tribunali popraćeni su izražavanjem kroz slikanje, glazbu, performans.
Osobno iskreno vjerujem da je potreban ženski sud i za ove prostore i nadam se da će žene biti dovoljno jake da se odupru pokušajima korištenja suda u dnevnopolitičke svrhe, stvarajući svojim svjedočenjima uistinu jednu alternativnu povijest i prostor gdje njihova svjedočanstva neće biti ispresijecana ideologijama i utrpana u ladice stereotipova, nego osobna i tek kao takva nešto s čime će se i žene diljem svijeta moći poistovjetiti.
