Prevela i prilagodila Ela Tončić
Rod, etnička pripadnost čak i dob mogu biti prepreka ženama koje se žele uključiti u politiku u Boliviji, ali sve veći broj onih kojima to uspijeva omogućuje da se glas žena čuje.
U Boliviji raste broj žena iz domorodačkih plemena koje se uključuju u politiku. Iako ih dijele velike udaljenosti i imaju različita životna iskustva, mnoge od ovih žena dijele sličnu sudbinu. Većina je započela svoju karijeru u organizacijama civilnog društva da bi se nakon toga kandidirale za pozicije u lokalnoj vlasti, često se suprotstavljajući otporu koji je dolazio iz njihovih obitelji.
“Najveća prepreka ženama za sudjelovanje u politici su obaveze u kućanstvu i ekonomski faktori”, izjavila je Lucinda Villca, vijećnica iz Santiaga de Andamarca, općine u zapadnom okrugu Oruro. Villca pripada plemenu Aymara, majka je devetero djece i bila je jedna od vođa zajednice uzgajivača kvinoe i ljama. Ona je jedna od četiri vijećnice koja je podijelila svoja iskustva na državnom sastanku žena iz ruralnih lokalnih samouprava održanoj nedavno u Cochabambi, gradu u centralnoj Boliviji.
“Odlazimo na polja rano ujutro kako bismo pomogle našim muževima, brinemo za usjeve i odvodimo stoku na pašnjake. Dolazimo kući navečer, moramo spremiti večeru i naći nešto vremena za tkanje kako bismo zaradile neki dodatni novac.” kaže Villca. “S toliko obaveza, nemamo vremena za išta drugo. Sada imam veću odgovornost. Kao članica općinskog vijeća, moja misija je da radim za budućnost svoje zajednice”.
Marina Cuñaendi, 55-godišnja vijećnica iz Uribiche kaže: “Nekad sam bila kućanica. Članica sam Guarani plemena i kao mnoge žene koje žive na selu nemam stalan posao. Radila sam u ženskoj organizaciji kada su me pitali bih li se željela uključiti u politiku”.
Urubichá je jedan od nasiromašnijih dijelova Bolivije, unatoč tome što se nalazi u Santa Cruzu, najperspektivnijoj pokrajini Bolivije. Prema posljednjim istraživanjima, 85.5% od 6 tisuća stanovnika Urubiche – uglavnom pripadnika Guarani plemena – živi u ogromnom siromaštvu.
Prije nego što je bila predložena za javnu funkciju 2010. godine, Cuñaendi nikad nije razmišljala o radu u javnoj službi. Bavila se uzgojem riže i kukuruza, a u svoje “slobodno vrijeme” bavila se tkanjem kako bi uzdržavala svoje sedmero djece. Cuñaendi kaže kako u Urubichi žene nemaju vremena da se organiziraju te ostaju marginalizirane u političkom životu. Priznaje da je morala konzultirati supruga i djecu oko svojeg politčkog angažmana.
U San Julianu, još jednoj općini Santa Cruza, Yolanda Cuellar, pripadnica Guarani plemena navršila je 21 godinu mjesec dana nakon što je izabrana za vijećnicu na listi stranke Without Fear Movement, opozicijske stranke Socijalističke partije koja je na vlasti u općini i državi. Za nju su mnogi smatrali da je premlada za takvu poziciju.
“Nisu mi vjerovali jer sam mlada i još k tomu žena. U našoj općini, seksizam je vrlo jak. Sada smo četiri žene u vijeću”, kaže majka dvoje djece i računovotkinja koja ima muževljevu potporu. “On shvaća moje želje i kaže mi da ne odustanem jer su ljudi glasovali za mene te da se borim i ne odustanem samo zato jer me netko ne želi tamo”.
Nedostatak političkog iskustva i diskriminacija od strane muških kolega nisu ženama olakšali posao u politici. Također, posao vijećnice razlikuje se od posla vođa domoradačkih zajednica. “Problem je birokracija, koja usporava svaki projekt, ali najgori je nedostatak podrške. Naše se ideje ignoriraju i osjećamo se usamljeno. Kao da nitko nije zainteresiran da učini nešto za mlade ljude i žene”, kaže Cuellar.
Glavna gospodarska grana u San Julianu je poljoprivreda, ali njegovoj ekonomiji puno doprinosi prometna autocesta koja prolazi pokrajinom. Unatoč tome, 57.9% od 70 tisuća stanovnika živi u iznimnom siromaštvu.
Prema Ustavu i zakonima iz 2009. godine,žene bi trebale zauzeti 50% političkih pozicija za koje se natječe na izborima. Da bi se osigirao taj postotak, na izbornim listama se mora nalaziti jednak broj muškaraca i žena.
Trenutno su žene na 43% od ukupno 327 gradonačelničkih i zastupničkih mjesta u lokalnim skupštinama u Boliviji. 96% njih je na javnoj funkciji po prvi put.
Lidia Alejandro, pedestogodišnja vijećnica iz Llallague, rudarske općine u zapadnoj Boliviji, također smatra da neiskustvo u politici stavlja žene u nepovoljniji položaj naspram njihovih muškim kolega.
“Postala sam vijećnica ne znajući ništa o upravljanju u lokalnoj vlasti. Po zanimanju sam učiteljica i javna funkcija je nešto potpuno drugačije. Nisam mogla i znala govoriti na sastancima ili davati izjave medijima. Morala sam naučiti usput”. Radionice i treninzi su joj pomogli, ali Alejandro ističe kako oni uzrokuju probleme u privatnom životu žena koje se bave politikom tj. muževi im predbacuju da zanemaruju kućanstvo. Alejandro je nezadovoljna što zbog nedostatka stručnjaka koji mogu osmisliti odgovarajuće projekte nije uspjela spasiti žene iz njezine općine od siromaštva.
Bolivijsko zakonodavstvo zahtijeva da se dio godišnjeg budžeta na svim državnim razinama dodijeli projektima koji se bave potrebama žena i ostalih ugroženih skupina. Problem je što se taj novac ne potroši na uspješne projekte pa se sredstva prenamjene i iskoriste u druge svrhe.
“Žene nam se dolaze žaliti: ‘Kako to da imamo četiri vijećnice a nitko ne radi ništa za nas?’ Pokušale smo udružiti snage, ali istina je da sve mi moramo biti odane svojim političkim strankama i stavovima”, kaže Cuellar.
Natasha Loayza, stručnjakinja u UN-ovom uredu za ženska prava u Boliviji kaže da je postignut veliki napredak po pitanju uključivanja žena u politiku što se tiče Ustava i zakonodavstva. “Izazov je prevođenje zakonskih odredbi u djelo, tj. u pravo i konkretno sudjelovanje žena u politici”.
Program Semilla, trogodišnji pilot-projekt UN-ovog ureda za ženska prava koji se nalazi u završnoj fazi, trebao je naučiti žene u ruralnim područjima kako da koriste svoja ekonomska i politička prava. Loayza kaže kako je jedan od ciljeva programa motivacija većeg broja žena na sudjelovanje u politici pokazujući pozitivne primjere žena koje su već uključene u politiku.
“Žene sada mogu sudjelovati u javnoj sferi života, ali je jako teško. Žene koje su uspjele doći do odgovornih pozicija u javnim tijelima, mogu svjedočiti o problemima s kojima se sreću svakog dana poput truda da se njihova prisutnost doista osjeti, a ne da se njihova odgovornost vidi samo na papiru”.
Loayza ističe kako je potrebno još puno truda da bi žene bile ravnopravni akteri u politici.
Ovaj se program s budžetom od 9 milijuna dolara provodi u 18 ruralnih općina i dosad je u njega uključeno 4 tisuće žena.
