“Dobri ljudi” koji sjede tiho i troše novac na alkohol i žene, obučeni muškarci, (polu)gole žene, smrdljive i trošne kabine, šef kojem se vokabular ograničava na riječi poput dražesno, zgodno i zabavno… Ukoliko ste u potrazi za nečim sličnim i ako ste u blizini Londona, slobodno svratite do Windmilla, jednog od najpoznatijih lap-dance klubova. Ipak, ukoliko ste tankog džepa, vjerujem da ćete se zadovoljiti pogledom na Windmillowu službenu web stranicu.
Prije nekoliko dana, Windmill je posjetila i Guardianova novinarka, Amelia Gentleman, koja za istoimeni portal prenosi svoje iskustvo posjete ovom dražesnom klubu. Žene u prljavim trenirkama i čarapama dolaze na svoj posao, baš kao i tisuće drugih žena. No, posao ovih žena nije nimalo lagan. Ustvari, teško je okarakterizirati što je točno posao ovih žena. Osim što se podrazumijeva da se transformiraju u ljepotice s tonom šminke na licu i vrtoglavo visokim potpeticama, posao ovih žena je ni više ni manje nego da budu na usluzi muškarcima. Dražesno (nego kako drukčije, jel’) se smješkajući i odgovarajući sa “Da, naravno!”, razgovarajući o njima, njihovim egotripovima, seksu i ostalim životno relevantnim temama. Plešući i razgolićujući se u lap-dance klubu s maksimalno odvrnutom klimom, da klijentima dakako, ne bude prevruće. Za to vrijeme gospodin šef, Oscar Owide, “šarmer” u godinama, zadovoljno trlja ruke, napeto objašnjavajući Amelie Gentleman kako bi “većina djevojaka željela barem jednom u životu stati na plesni podij i plesati poput prisutnih djevojaka i iskusiti zabavu života”. Prava šteta što nije zabilježen pokušaj plesa dotičnog gospodina, da nam iz prve ruke kaže je li stvarno tako zabavno kako govori. Zato je zabavna zgoda bila (barem za njega) kada je njegov šezdesetogodišnji poznanik došao u društvu dvadesetogodišnjih ljepotica. “Tri! Kako li si samo dobio tri?” propošno je uskliknuo Owide, pozdravljajući gosta i želeći mu dobrodošlicu uz šampanjac postavljen na stolu i sasvim prigodno, ignoriranje djevojaka.
To je samo posao, nitko se ne uzbuđuje previše. Djevojke koje se srame reći kojim se poslom bave, žene iz raznoraznih dijelova Europe, one koje štede za povratak kući, one koje na ovaj način preživljavaju, sve su one osuđene na nultu razinu dostojanstva i stopostotnu razinu seksizama.
“Smiješne, glupe žene u prošlosti su rekle da su žene bivale iskorištavane. Nisu bile iskorištavane. Nisu iskorištavane/eksploatirane. Ne govorimo o godinama sufražetkinja. Ovo su mlade, moderne žene kojima nije problem skinuti se”, smatra Owide.
{slika}
Mišljenje s njim očito ne dijele i plesačice, za koje Amelia kaže kako umornih i ogorčenih, frustriranih lica završavaju s poslom, nalazeći zadovoljstvo jedino u razgovoru jedna s drugom. Jedna od njih prenosi svoju priču u kojoj kaže kako joj je najteže bilo prikrivati visokoobrazovanost i inteligenciju, budući većina muškaraca ne voli vidjeti da je žena pametnija od njih.
Jedna je od djevojaka pak, tu večer, bila depresivna i razdražljiva, suočena s jednim od “loših” dana u kojima se ne zarađuje, što je i podijelila s novinarkom koja je zahvaljujući upravo tom neobaveznom razgovoru s jednom od djevojaka, koji nije ranije najavljen njezinom šefu, zaradila izbacivanje iz kluba i prijetnju poziva uredniku. Ipak, članak je objavljen, a Amelia je, kako piše došla doma i pomislila: “Fuj.”
Unatoč svemu, razotkrivanju pozadina priča ovakvih i sličnih poslova, ništa se ne mijenja. Kiša i dalje pada, a djevojke s početka priče i dalje dolaze u blatnjavim i prljavim trenirkama, transformirajući se u ljepotice na kojima pripadnici “jačeg spola” (kako je to ustaljeni stereotip) “pasu” oči i sline. Alarmantno je stanje za globalnu svijest, zaključujem.
{slika}
