Unicef upozorava kako države koje nisu u stanju novorođenu i svu ostalu djecu kao ni odrasle identificirati u službenim popisima i izdati im odgovarajuće isprave, masovno krše ljudska prava, prenosi civilnodruštvo.hr.
Najčešći razlog neprijavljivanja djece je siromaštvo
U svijetu trenutno živi oko 230 milijuna djece koja nisu službeno registrirana. To pokazuju najnovije brojke Organizacije za zaštitu djece pri Ujedinjenim narodima – Unicef-a. “Ova djeca u doslovnom smislu zapravo ne postoje. Ona nisu registrirana, a tko nije službeno prijavljen, nema nikakva prava a time niti pristup medicinskoj skrbi, obrazovanju, socijalnim osiguranjima”, kaže Jürgen Schübelin iz njemačke Organizacije za zaštitu djece (Kindernotthilfe), pozivajući se na najnovije izvješće Unicef-a, objavljenom povodom 67. godišnjice osnivanja Ujedinjenih naroda u New Yorku, piše Deutsche Welle.
Pravo na identitet kao osnovno ljudsko pravo
“Države koje nisu u stanju novorođenu djecu, no i svu ostalu djecu kao ni odrasle identificirati u službenim popisima i izdati im odgovarajuće isprave, masovno krše ljudska prava. Pravo na identitet i službeno prijavljivanje je dio osnovnih ljudskih prava”, dodaje Schübelin. Ovo pravo zajamčeno je i Konvencijom dječjih prava Ujedinjenih naroda. Tamo, u članku broj sedam jasno stoji da se “svako dijete, odmah nakon rođenja mora službeno prijaviti vlastima”. Samim time, svako dijete ima i pravo na svoje vlastito ime a time i na pravo na stjecanja državljanstva. Ovu Konvenciju su potpisale gotovo sve zemlje članice Ujedinjenih naroda, osim – Sjedinjenih Američkih Država i Somalije.
No, usprkos tome, ovo pravilo se uvelike krši diljem Afrike, u određenim područjima Azije i Latinske Amerike. Od deset zemalja u kojima se bilježi najniži postotak prijava novorođene djece, čak se osam nalazi na afričkom kontinentu. Primjerice, u Somaliji, Liberiji i Etiopiji, nije registrirano čak niti svako deseto dijete. U Zambiji, Čadu, Tanzaniji, Gvineji i Demokratskoj Republici Kongo, postotak prijava novorođenih se kreće negdje između 14 i 28 posto. Među ovim zemljama se nalaze i Jemen i Pakistan.
Siromaštvo i diskriminacija
“Najčešći razlog neprijavljivanja djece je siromaštvo. Ljudi koji žive na ruralnim područjima ali i oni iz siromašnih četvrti velikih gradova, nemaju jednostavan pristup državnim uredima i institucijama. Upravo roditelji koji žive na selu, ako žele prijaviti svoje dijete u najbližem gradu, moraju dugo putovati. A za to im često nedostaje i vrijeme i novac”, navodi Jürgen Schübelin iz njemačke Organizacije za zaštitu djece (Kindernotthilfe).
On dodaje da se to posebno primjećuje i u Latinskoj Americi, svuda tamo gdje većinski živi indogeno stanovništvo. Ovdje vrlo često ni roditelji ne posjeduju dokumente i nisu prijavljeni. Situaciju otežava i činjenica da oni isto tako ne govore službene jezike zemlje u kojoj žive (španjolski ili portugalski), već samo materinji jezik svog naroda.
Haitiju, sjevernoameričke bande su otimale tu djecu i prodavale ih”, prisjeća se Jürgen Schübelin. Međunarodne humanitarne organizacije su tada odmah djelovale i tu djecu pokušale spasiti vrlo jednostavnim metodama. U prihvatilištima i centrima za primanje pomoći, oni su djeci objesili oko vrata jednostavne male natpise na kojima je stajalo ime i prezime djeteta. “Već sama činjenica da ta djeca imaju ime, činila ih je vidljivima i štićenicima određenih inicijativa. To je značilo da ipak postoji netko tko se brine za njih, nadzire njihovu sigurnost te da ih štiti”, kaže on.
Prema navodima Unicef-a, sada je prije svega važno prepoznati razloge zašto roditelji ne prijavljuju svoju djecu te pokrenuti inicijative za suzbijanje te prakse. Razlozi su ne samo financijski, nego i nepoznavanje prava, kulturne barijere ali i strah od diskriminacije iz religioznih ili etničkih razloga. Ubuduće bi se trebale ukinuti ili barem umanjiti tehničke barijere. Slično je već učinjeno na Kosovu i Ugandi. Ovdje roditelji svoju novorođenu djecu mogu prijaviti vrlo jednostavnim slanjem sms poruka, dok je prije ovaj proces trajao i po nekoliko mjeseci.
