Anna Musgrave ovogodišnji je Majčin dan provela radeći s mamama koje su zaboravljene – tražiteljicama azila kojima je uskraćena dostojanstvena trudnoća koju svi ostali očekuju u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ovogodišnji Majčin dan obilježila sam opravdavajućim pozivom svojoj mami; zaboravila sam čak i poslati joj čestitku. Nasreću, moja je majka puna razumijevanja i zna da sam prezaposlena razmišljajući o mamama s kojima radim, mamama koje su zanemarene.
Zato se Refugee Council udružio s humanitarnom udrugom Maternity Action kako bi zajedno lansirali izvješće o iskustima žena u trudnoći i majčinstvu unutar azilantskog sustava.
Dana je, bježeći od Talibana nakon što su javno osudili njezin drugi brak, stigla u UK u osmom mjesecu trudnoće i bila je u toliko lošem stanju da je hitno hospitalizirana. Ispričala nam je o svojem dvomjesečnom putovanju:
“Tretirali su nas kako životinje – nismo imali odjeće niti hrane, a ponekad bi nas smjestili u kontejnere na tri ili četiri dana. Nismo imali što za jesti, samo je prljava voda kapala uokolo. Kada sam stigla ovdje, doktori su mislili da mi je beba mrtva jer se uopće nije micala.”
Dana je jedna od dvadeset žena s kojima sam razgovarala. Slušajući njezinu priču o putovanju do Ujedinjenog Kraljevstva, nije teško shvatiti zašto tražiteljice azila imaju toliko visokorizične trudnoće. Mnoge su pobjegle od mučenja, seksualnog nasilja, genitalnog sakaćenja ili su u lošem zdravstvenom stanju iz nepoznatih razloga, a sve to utječe na trudnoću.
Zato Nacionalni institut zdravlja i kliničke izvrsnosti označava izbjeglice i tražiteljice azila kao iznimno ranjivu skupinu u sklopu programa majčinske skrbi.
Ipak, UK Border Agency (UKBA) je u direktnom sukobu s gore navedenim zaključcima te pokazuje jako malo razumijevanja za trudnice unutar vlastitih procedura i procesa te trudnice tretira kao bilo kojeg/u tražitelja/icu azila.
{slika}
To pogotovo postaje problematično ako uzmemo u obzir politiku UKBA-a o raseljavanju tražitelja/ica azila u dijelove zemlje gdje je moguće udomljavanje, pri čemu oni sami nemaju nikakvo pravo na izbor. To znači da se žene seli po cijeloj državi, često i po nekoliko puta tijekom trudnoće.
Žene s kojima smo razgovarali odvojene su od obitelji, prijatelja i primalja, često i u kasnim stadijima trudnoće, što dovodi i žene i bebe u rizik. Ovakvi postupci onemogućavaju kontinuitet zdravstvene skrbi.
Afya, iz Eritreje, je bila trudna tri mjeseca kada je stigla u Ujedinjeno Kraljevstvo, prije čega je, kao i Dana, pretrpjela mjesece skrivajući se po kamionima; bila je iscrpljena i pothranjena.
Dolazak u UK nije joj pružio sigurnost, odmor i priliku da se pobrine za sebe – umjesto toga, selili su je šest puta po jugozapadnoj Engleskoj i Walesu prije nego što je rodila. Preseljena je još jednom nedugo nakon što je rodila. Izjavila je:
“Bilo bi mi bolje da sam mogla ostati na jednom mjestu. Zbog tolikog broja selidbi bila sam tužna, umorna i nesretna.”
UKBA je, kao reakciju na naše istraživanje, dao izjavu za medije u kojoj se tvrdi da smo zanemarili promjene u njihovoj politici prema trudnicama koje su donesene u srpnju 2012. godine.
Istina je, međutim, da se cijelo ovo istraživanje provodilo u svjetlu tih promjena u politici prema trudnicama. Sve što je promijenjeno jest odluka da se žene ne smiju seliti u finalnim mjesecima trudnoće, što je naprijeporno korak naprijed, ali nove smjernice ne mijenjaju ništa u kontekstu većine problema koje smo identificirali u našem istraživanju, kao što je višestruka selidba žena tijekom trudnoće.
Jedna je žena, Mimi, smještena u hostel UKBA-a u devetom mjesecu trudnoće. Kada smo razgovarali s njom, dva dana prije termina za porod, nije znala broj lokalne bolnice niti gdje je bolnica uopće. Ne bi li bilo bolje da je ostala u bolnici u kojoj je bila sve do 37 tjedna trudnoće, gdje su bili svi njezini podaci i gdje se osjećala sigurnom?
Dani nitko nije rekao niti što očekivati dok je rađala prvo dijete. Kao u slučajevima većine trudnih tražiteljica azila, nitko nije bio uz nju dok je rađala, što je neizbježna posljedica sustava u kojem se žene seli poput prtljage, odvojene od oca djeteta, a često se ne zadržavaju na jednom mjestu dovoljno dugo niti da steknu prijatelje ili se prijave kod doktora/ice.
Refugee Council i Maternity Action stoga su pokrenuli kampanju kojom pozivaju vladu da promijeni politiku i pobrine se da se trudnice više ne dovode u rizik.
Obilježavate li Majčin dan ili ne, pridružite se našoj kampanji i pomozite onim majkama koje nemaju pravo na dostojanstvenu trudnoću koja je zagarantirana mnogim drugima.
Prevela i prilagodila: Ivana Živković
