U organizaciji Centra za ženske studije održan je 25. listopada okrugli stol “Rodne politike u kontekstu predstojećih izbora i članstva u EU”. Na okruglom stolu je predstavljen rad Josipa Šipića o hrvatskim političarkama desnih stranaka te analize stranačkih programa koje su 2007.-e izradile CESI, a u komparaciji s ovogodišnjim programima HDZ-a i Kukuriku koalicije o čemu ste već imali prilike čitati na Libeli pa nema smisla ponavljati. No, ono što je bilo izuzetno vrijedno i zapravo je šteta što po običaju nije doprijelo do šire publike je sjajno izlaganje Sonje Lokar iz Srednjoeuropske mreže za ravnopravnost spolova te iskustva zastupnice u finskom parlamentu Astrid Thors.
Sonja Lokar, nekadašnja političarka, a već dugi niz godina aktivistica i ekspertica za političke stranke, socijalna i rodna pitanja, govorila je prije svega o iskustvima slovenskog ženskog pokreta prije i nakon ulaska Slovenije u Europsku uniju. “Imale smo idealiziranu sliku života u Europskoj uniji. Znale smo kako žive žene u skandinavskim zemljama i mislile smo da je to europsko iskustvo i europski život. Bile smo jako iznenađene kada smo shvatile da Slovenija ima više standarde zaštite žena, trudnica, majki, djece od europskog prosjeka” rekla je odmah u uvodu Lokar da razbije sve iluzije i nastavila “Europska unija ima sjajne parole, niske standarde i u mnogim pitanjima važnim za žene, vrlo meke ili nikakve politike, a u području reproduktivnih prava vlada potpuni kaos – od konzervativne Poljske i Irske do liberalne Slovenije i Švedske”. Teza je Sonje Lokar, a koju ćemo mi u Hrvatskoj vrlo brzo osjetiti, ako već i nismo, jest da je zapravo razdoblje pristupnih pregovora ono koje omogućava najveće, najbrže i najefikasnije promjene po pitanju ljudskih prava. Kada pregovori završe i zemlja postane punopravna članica nastaje status quo i vrlo je teško zadržati i postojeća prava upravo jer su standardi EU niski, a mnoge politike za žene prepuštene državama članicama na samostalno odlučivanje. Ulaskom u Europsku uniju borba se samo nastavlja, nikako ne staje. To je potvrdila i Astrid Thors koja je istaknula da usprkos visokoj razini rodne svijesti u Finskoj i dalje im je potrebna ženska mreža na razini parlamenta. ‘EU nema jasnu strategiju o tome kako povećati političku zastupljenost žena i politiku rodne ravnopravnosti i to nije nije lak posao za sve zemlje Unije’, upozorila je. Tkođer nas je podsjetila nešto što vrlo često baveći se ženskim sudjelovanjem u politici i odlučivanju zaboravimo, a to je da se kvote odnose i na muškarce! Istaknula je kako je vrlo važno da muškarci sudjeluju u odborima koji odlučuju o obiteljskim socijalnim ili kulturalnim pitanjima te kako su kvote odličan instrument da do toga dođe.
Sonja Lokar predstavila je i slovensko iskustvo biranja europskih parlamentaraca i parlamentarki. Kako Slovenija ima pravo na mali broj zastupnika/ca, a puno političkih stranaka koje dobivaju značajniji broj glasova, praktički su samo oni na čelu lista te eventualno još drugi po redu mogli proći u parlament. Da nije bilo kampanje slovenskog ženskog pokreta koja je prisilila stranke da na drugim mjestima imaju žene, rezultati bi bili poražavajući. Ovako slovenska delegacija u Europskom parlamentu ima 42% žena, dok je ukupan udio žena 35%. Obzirom na hrvatski zakon o izborima za Europski parlament koji propisuje da je cijela Hrvatska uključivo dijasporu jedna izborna jedinica, te da postoji preferencijsko glasovanje koje nikako ne ide u prilog ženama, jako puno posla stoji pred ženskim organizacijama i političarkama. Sada ne samo da će se političarke boriti za stranačku nominaciju, nego i za preferencijske glasove birača i biračica. Put žena do mjesta europskih parlamentarki bit će dug i mukotrpan. Što je nažalost, ili nasreću možda, svakodnevna stvar i sa svim drugim putevima koje prolaze.
