Bliski istok pun je kreativnih duša, od Pakistana do Maroka, umjetnici i umjetnice preispituju svoja unutarnja i vanjska previranja, pišu romane, skladaju pjesme, okidaju fotografije, umaču kistove i poklanjaju boju bijelim platnima, protreskuju sprejeve i bojaju zidove, prolaze, ulice, ispisuju poruke – ruše stereotipe unutar i izvan granica svojih država. Bore se, svatko sa svojim demonima, svatko na svoj način. To je borba za život i borba života, pa ju valja popratiti, makar jednim malim tekstom.
Predstavit ću samo dvije takve duše – Gohar Dashti i Zenu El Khalil.
Gohar Dashti je iranska fotografkinja. Dugi niz godina njene fotografije bave se socijalnim problemima, i utjecajima povijesti i kulture u modernom društvu. Njena umjetnička djela često su kombinacija fotografija i videa. Prvi puta sam se njezinim radom upoznala kroz seriju fotografija Neprestana dualnost života i rata (Ongoing duality of life and war ili Today’s life and war). Dashti je odrastala tijekom iransko – iračkog rata u gradu blizu iranske granice i rat je za nju bio svakodnevica, poput udisaja zraka. Osam godina ostavilo je snažan utjecaj na čitavu generaciju mladih (i ne samo mladih) kojima Dashti pripada. Iako nisu nužno bili izloženi mecima i bombama, iako možda nisu svaki dan bježali u podrume, rat je uvijek bio tu – u novinama, na televiziji, na Internetu. Rat je penetrirao u svaki djelić života, uvijek tu negdje, u pozadini, u vidokrugu. Rat je postao navika, dio života, iako to ne znači da je postao manje bolan, manje vrijedan pažnje. Kroz seriju fotografija svakodnevnih trenutaka – gledanja tv-a, ručanje, vješanje odjeće – Dashti prikazuje tenkove i vojnike u pozadini, kao neizbježan dio okruženja.
Lica njenih protagonista ne izražavaju šok, ne izražavaju posebnu tugu, djeluju pomalo ravnodušno, ali i odlučno i snažno – naposljetku, preživjeli su i preživjet će. To je glavna poruka, i nit vodilja svih njenih radova. Više njenih radova možete pogledati na njenoj službenoj stranici.
{slika}
Zena El Khalil je libanonska umjetnica, spisateljica i aktivistkinja. Za mene – ona je jedna od rijetkih osoba (i Mariel Clayton, ajde) koja je učinila Barbike zabavnima.U njenom radu – Barbike znače nešto, postoji poruke, i još važnije – mnogo humora. Ali nije stvar u Barbikama (samo). Teme njenih radova su nasilje, rodna problematika, ona koristi isključivo materijale koje pronalazi po Beirutu (često na smetlištima) – slike vojnika i žena, stare fotografije, plastično cvijeće, šljokice, privjeske, tkanine, mini plastične igračke, stare krpice, i brojne druge stvarčice. Izlagala je svoja djela u SAD-u, Europi, Africi i Bliskom istoku, a značajan je i njen trud u promicanju arapskih umjetnika i umjetnica korz nekoliko projekata. Dok je boravila u New Yorku, pokrenula je xanadu*, umjetnički prostor posvećen promociji novih i malo poznatih umjetnika i umjetnica. Xanadu* je trenutno baziran u Beirutu, sa malom podružnicom u New Yorku. Zena je poznata i po svom aktivizmu i pisanju – Bila je u Beirutu tijekom izraelske invazije 2006. Godine, kada je pokrenula blog Beirut Update, na kojem je izvještavala o situaciji, donosila priče iz svakodnevice – priče straha, zvukove bombi, udisaje neizvjesnosti. Izgubila je tada prijateljicu, Mayu, a nedugo nakon prijatelj joj je umalo ubijen na Zapadnoj obali, tijekom izraelske racije. Tada se na neko vrijeme povukla, uzela vrijeme za sebe, daleko od medija, da bi se vratila godinu dana kasnije, jača, s novim projektima.
Hodala je po Beirutu u roza vjenčanici i izjavljivala: “Roza je poput šećerne vune, flafasta i slatka. Ali previše nje ostavlja loš osjećaj u želudcu. Brza je i površna. Barbike, GI Joe politika, i Kola s višnjom za mene predstavljaju generaciju potpuno utopljenu u konzumerističkoj kulturi. Mi smo roza generacija.”
Sve u svemu – Zena je pametna, provokativna, iskrena. Ona detaljno promatra svijet oko sebe, ali nikada ne tvrdi da je sveznajućai sveobuhvatna, ambiciozna je, ali nije pretenciozna. Takva je i njena umjetnost.
Više radova pogledajte na Zeninoj službenoj stranici.
