Ustavni sud otklonio je, u mjeri u kojoj je to bilo Sudu moguće, niz opasnosti koje zjape iz pravne praznine referendumske regulative i neaktivnosti Sabora istovremeno trasirajući područje daljnjeg razvoja zakonske regulative u području ostvarenja i poštovanja prava na obiteljski život kako izvanbračnih, tako i istospolnih zajednica, smatra Sanja Barić, predstojnica Katedre za Ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci i vanjska članica saborskoga Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koja u osvrtu za gong.hr na priopćenje Ustavnoga suda piše:
Iznimno važnim Priopćenjem Ustavni je sud RH danas razriješio dvojbe oko konkretnog referenduma, ali još važnije pružio je jasne odgovore na niz krucijalnih ustavnopravnih pitanja vezanih kako za referendum narodne inicijative općenito, tako i za pitanje pravnog tretmana obiteljskog života.
Po pitanju referenduma narodne inicijative izrijekom je utvrđeno da čak i kada se radi o ustavotvornim inicijativama, one također podliježu nadzoru od strane Ustavnog suda RH i to u svakom konkretnom slučaju. Dakle, Ustavni sud je jasno izrazio spremnost da nadzire svaku buduću takvu podnesenu inicijativu. U tom kontekstu, Sud je posebno istaknuo da je jedini ovlaštenik za pokretanje postupka nadzora sadržajne sukladnosti Hrvatski sabor, a u odnosu na konkretnu inicijativu, činjenicu da je Sabor istu pripustio na referendum donošenjem odluke o raspisivanju referenduma (i to sa 104 glasa za), Sud prihvaća kao ocjenu Sabora o ustavnosti ove inicijative i ne smatra potrebnim, ni shodnim ulaziti u njenu sadržajnu ocjenu.
Ipak, dodaje Sud, postoje vrednote u našem Ustavu, primarno u čl. 1. i 3., koje bi Sud zaštitio i samostalno reagirao bez obzira na postupanje Sabora. Budući da pravo na brak nije temeljna vrednota ustavnog poretka, što Ustavni sud obrazlaže između ostalog i pregledom relevantnog europskog pravnog okvira (Vijeće Europe – EKLJP i Europska Unija – PoveljaTP), u ovom slučaju ne treba intervenirati jer nije ugrožen tzv. ‘ustavni identitet države’ (odnosno nisu ‘narušena strukturalna obilježja hrvatske ustavne države’).
Nadalje, i još uvijek u kontekstu načelnih pitanja, Ustavni sud ističe da se referendumi ne mogu provoditi oko pitanja koja ne uvode ništa novo u pravni poredak: niti mijenjaju, niti brišu postojeće odredbe. Takvo ograničenje proizlazi iz ustanovljenih standarda dobre ustavne vladavine, a izražena su jasno i u mišljenju tzv. Venecijanske komisije u odnosu na Mađarsku (lipanj 2013.). Radi se o nedopustivosti tzv. ‘sistemske konstitucionalizacije’ zakonske materije (prenošenje u Ustav materije koja je inherentno zakonska) čime se izuzima iz nadzora ustavnosti određena materija i time narušava osnovno ustavnopravno načelo diobe vlasti. Mogućnost konstitucionalizacije iznimna je i odnosi se samo na uski krug pitanja koje se odnose na ‘duboka sociološka i kulturološka obilježja društva’. A o tome je ovdje upravo i riječ, stoga je referendumsko pitanje o ustavnoj definiciji braka dopustivo.
Ustavni sud je dodatno ponovno istaknuo nedostatnost pravne regulacije pitanja referenduma i ponovno naglasio dubinu i kvalitetu manjkavosti iste, podsjetivši Hrvatski sabor na svoju ‘odavno dospjelu’ obvezu donošenja provedbenih zakonskih propisa o ovoj materiju. U situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi, referendum će morati biti proveden neovisno o manjkavostima koje će, u hodu, u opsegu koji je to njemu moguć, popunjavati DIP.
S obzirom pak na konkretno pitanje, Ustavni sud nije ulazio u meritornu ocjenu, kako je rečeno, jer to nije bio u mogućnosti budući da Hrvatski sabor nije konzumirao takvu zakonsku mogućnost, a i izravno bi utjecalo na ustavnost odredbe čl. 5. Obiteljskog zakona, čiju ocjenu, po riječima Suda, još nitko nikada nije zatražio. Kako bilo, a to je i jedan od najvažnijih elemenata ovog Priopćenja, referendum o ustavnoj definiciji braka nije ujedno i referendum o pravu na poštivanje obiteljskog života. Obiteljski život je širi od definicije braka i obuhvaća i izvanbračne, i istospolne zajednice. Pozivajući se na relevantne pravorijeke Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ponavlja da je svaka država slobodna definirati brak po svojem shvaćanju, ali da istovremeno istospolni parovi imaju pravo na “pravnu zaštitu svog obiteljskog života.”
Navodeći brojčani pregled pravnog uređenja obiteljskog života istospolnih parova u državama članicama, Ustavni sud pokazuje da ‘Hrvatska pripada drugoj skupini europskih zemalja, to jest onima koje pravno priznaju i brak kao zajednicu dviju osoba različitog spola i alternativni način priznanja za istospolne parove (istospolnu zajednicu)’. Naglašava se ustavno pravo na spolni i rodni diverzitet te poštovanje osobnog i obiteljskog života, poštovanje ljudskog dostojanstva neovisno o spolu i rodu, kao trajne vrijednosti hrvatske ustavne države koje se nalaze pod izravnom zaštitom kako Ustavnog suda RH, tako i ESLJP.
Posebno je naglašano, i to valja osobito istaknuti, i citirati u cjelini: “S materijalnopravnog aspekta relevantno je to da Republika Hrvatska pravno priznaje i brak, i izvanbračnu zajednicu, i istospolnu zajednicu, i da je hrvatsko pravo danas usklađeno s europskim pravnim standardima kad je riječ o institutima braka i obiteljskog života. Ustavni sud na kraju smatra potrebnim istaknuti sljedeće: eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva”.
Ovo je Priopćenje jedno od povijesnih rješidbi Ustavnog suda RH. Realno, pravno utemeljeno, odgovorno, jasno, dalekosežnih posljedica, otklanjajući (u mjeri u kojoj je to bilo Sudu moguće) niz opasnosti koje zjape iz pravne praznine referendumske regulative i neaktivnosti Hrvatskog sabora. Ono je konačno i mjerodavno presjeklo sve pravne dvojbe oko konkretnog referendumskog pitanja utvrdivši što jest, a što nije doseg referendumskog pitanja. Odlučno prihvaćajući svoju ulogu zaštitnika ljudskih prava, ali i Ustava u cjelini, Ustavni je sud mapirao područje pod njegovom zaštitom, neovisno o djelovanju drugih subjekata u sustavu i pokazao da će temeljne vrijednosti i ‘ustavni identitet’ štititi u (pa i pred) svim eventualnim budućim narodnim inicijativama. Istovremeno, trasirano je i područje daljnjeg razvoja zakonske regulative u području ostvarenja i poštovanja prava na obiteljski život kako izvanbračnih, tako i istospolnih zajednica.
I na kraju, naglasila bih opće pravilo: kada se Ustavni sud RH oglasi, svatko (sva tijela i sve osobe), obvezni su poštivati rečeno. No, mnogo je važnije – a osobno to smatram suštinom ovog teksta – istaknuti ponovo kvalitetu ovog Priopćenja koje uspješno određuje granice dopustivog djelovanja Ustavnog suda RH, a ujedno pravilno i ustavnopravno utemeljeno razrješava tenzije i pravne dvojbe. Ovo Priopćenje ogroman je i dugo očekivani korak u pravcu razrješavanja konflikata u granicama Ustava, ukazujući na nužne karakteristike djelovanja: smirenost, razumnost i odgovornost, sa sviješću o dugoročnosti i postupnosti, ali i izvjesnosti tijeka promjena u društvenoj svijesti i pratećoj pravnoj regulaciji.
