Žene u crnom programski nisu organizacija već “sredstvo komunikacije i formula djelovanja”. Ova mirovna grupa feminističko-antimilitarističke orijentacije, koja okuplja oko 10 000 uglavnom aktivistica, na našem je regionalnom prostoru poznata upravo kroz djelovanje Žena u crnom Beograd, započeto još u listopadu 1991. godine.
Njihov je otpor militarizmu, seksizmu i nacionalizmu nenasilan, i javan. U patrijahalnim društvima, poput naših, otpor na ovoj ravni nužan je. Naime, rodne nejednakosti u vrijeme konflikta se produbljuju, a uloge cementiraju, pa tako muškarac od “snažnog”, “racionalnog” muža, oca i hranitelja obitelji postaje vojnik, ratnik, “branitelj domovine i nacije”, i osnovni pregovarač mira. Žena pak od “nježne”, “emotivne” majke i “čuvarice tradicije”, tijekom konflikta postaje paradigma majke (nacije), žalovateljice i žrtve. Kao “čuvarica doma i ognjišta” žena postaje čuvarica granica (doma, kuće, tradicije, nacije). Na taj se način u vrijeme konflikta ženu premješta u javnu sferu, koristeći njezino tijelo upravo kroz njezinu “žensku” ulogu.
{slika}
To su odlučile učiniti i same žene, prvi put 1988. godine u Jeruzalemu, za trajanja Prve Intifade. Inspirirane ranijim pokretima žena koje su demonstrirale na ulicama stvarajući na taj način ženski javni prostor – poput Black Sash, organizacije ženskog nenasilnog otpora politici apartheida nastale 1955. godine u Južnoj Africi i Madres de la Plaza de Mayo, majki koje je ujedinilo nastojanje da pronađu svoju djecu među tisućama nestalih za vrijeme argentinske vojne diktature i koje su svojim bijelim maramama te nestanke učinile javnima. Žene u Jeruzalemu obukle su se u crno, kao što to čine generacije žena u različitim kulturama već stoljećima, izražavajući na taj način žalost. No, one su to učinile kako bi izrazile solidarnost s palestinskim narodom zbog represije koju trpi, te uspostavile odnos s vlastitim narodom, odnosno kulturom smrti koja obilježava ovaj kolektivni identitet. Preuzele su simobliku crnine jer “crnina nije individualna, već kolektivna i javna.”
“To nije prepuštanje oplakivanju i tugovanju kao sastavnom dijelu ženske uloge, to je otpor ubijanju gradova i ljudi, nasilju u svakodnevnom životu, pobuna protiv militarističkih režima koji proizvode smrt, nesreću, razaranje” ističe Staša Zajović, članica Žena u crnom iz Beograda. Svoj su otpor Miloševićevom režimu izražavale “stajanjima”. “Stajanja” može organizirati bilo koja grupa žena, bilo gdje na svijetu, u bilo koje vrijeme. Okupljanja su predvidljiva, događaju se na istom mjestu, u pravilnim razmacima. Mirno stajanje u tišini, s transparentima, ima snažnu političku poruku: žensko tijelo sada postaje “oruđe razumijevanja”. Šutnja istovremeno može izražavati puno toga, označiti duboku ugnjetavanost, “nezainteresiranost” većine građanki i građana, ali može i “nadvladati tresak bombi, ne zato da bi ih prikrile, već da bi ih zaustavile”. Žensko tijelo ponovno prisvaja snagu simboličkog jezika “izražavajući pomoću gesta, slika, riječi, ali prije svega govorom tijela odbacivanje logike moći koja se tijekom vijekova patrijarhata smatrala jedinom mogućom”.
{slika}
Žene u crnom iz Beograda organizirale su preko 1000 protesta, performansa, marševa i edukacija u Beogradu, ali i u drugim gradovima širom Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Intenzitet, opseg i sadržaj tih akcija odražava gibanje jugoslavenskih valova nasilja i načina na koji se ono manifestiralo. Žene u crnom su svake srijede u crnini i šutnji protestirale zbog napada JNA na Hrvatsku, zbog nasilne mobilizacije muškaraca, zbog njihova odvođenja na ratište, zbog progona dezertera, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, zbog rušenja Mostara i Sarajeva, zbog koncentracijskih logora, masakra u Srebrenici, zbog progona i diskriminacije drugih i različitih, za suđenje ratnim zločincima, za istinu o zločinima, zbog položaja izbjeglica, zbog represivne politike srpskog režima nad albanskim stanovništvom, protiv represije nad nezavisnim medijima u Srbiji, protiv apartheida na Kosovu, protiv rastuće fašizacije režima i protiv etničkog čišćenja nealbanskog stanovništva na Kosovu.
Njihovo djelovanje smjenom režima u Srbiji ne prestaje jer, kako kažu, “održala se kulturna, moralna i duhovna klima koju je on proizveo”. Stoga zahtijevaju izručenje Haškom sudu svih optuženih za ratne zločine, senzibiliziranje javnosti za pitanja odgovornosti za rat i istine o ratu i ratnim zločinima.
Njihove akcije u temelju su antimilitarističke, feminističke i alterglobalističke. Žene u crnom stvaraju mreže ženske solidarnosti, mirovne koalicije i saveze “protiv svih patrijahalnih politika kontrole nad ženama, svih vidova etničke homogenizacije, izvan svih državnih, etničkih granica i podjela u cilju prevencije sukoba, rješavanja sukoba putem dijaloga, prije svega poticanjem aktivnog sudjelovanja u izgradnji mira, u mirovnim procesima, demilitarizaciji”. Pokrenule su Međunarodnu mrežu Žena u crnom i Žensku mirovnu mrežu. Za antiratni otpor i građenje mreža ženske solidarnosti protiv rata dobile su i prvu milenijsku nagradu za mir UNIFEM-a. Bile su nominirane za Nobelovu nagradu za mir.
Žene u crnom i danas upozoravaju na prakse poricanja državno organiziranih zločina, a “istinu i pomirenje” traže unutar feminističkog pristupa suočavanju s prošlošću uključujući “dimenziju roda u teoriju i praksu suočavanja s prošlošću i u procesu tranzicijske pravde…”. U situaciji u kojoj politički mainstream predstavlja Srpska radikalna stranka ovakav koncept suprotstavljanja dominantnoj političkoj kulturi radikalan je i autentičan.
