Toliko smo već naviknuti na svijet pun nečuvenih i opasnih seksizama da uopće ne čudi što su određeni ljudi dizajnirali igru koja djeci poručuje da su debela i trebaju kirurški zahvat.
Generalno, ljudi poprilično prihvaćaju svijet oko sebe. Uzimamo ga zdravo za gotovo, smatramo ga normalnim i promatramo stvari ‘takvima kakve jesu’, ali s vremena na vrijeme pojavi se nešto toliko grozno i odbojno da nas protrese iz našeg poluuspavanog stanja i pokaže koliko je zapravo situacija postala alarmantno zastrašujuća.
Takav poziv na buđenje su i aplikacije za plastičnu kirurgiju dostupne djevojčicama da je skinu s iTunesa i Google Playa. Aplikacije koje sugeriraju djevojčicama da njihova tijela nisu dovoljno dobra, da je vitka linija sve što je u životu važno i da je debljina odvratna i očajna. Aplikacija koja 9-godišnjakinjama šalje poruku da se žene prije svega procjenjuje na temelju njihova izgleda. Aplikacija koja im pokazuje jednostavan način kako da budu sretne i lijepe – samo trebaju nekome s nožem dopustiti da odstrani sve dijelove njihova tijela koje društvo smatra neprihvatljivim.
Aplikacija je povučena, ali to ne znači pobjedu. Ovo je ključna prilika da stanemo i zapitamo se kako se ovo uopće moglo dogoditi? Što je tomu prethodilo? Kako smo došli do situacije u kojoj su dizajneri igara kreirali aplikaciju koja šalje ovako bizarne, bolne i opasne poruke djevojčicama i još očekuju da bude uspješna? Nisu važne aplikacije, nego društveni i kulturni kontekst koji im omogućuje da uopće budu stvorene. O ovakvim aplikacijama ne bismo ni sanjali da živimo u svijetu u kojem nije normalno ženama i djevojčicama neprestano slati poruke da su njihova tijela suma njihove vrijednosti i da se moraju prilagoditi nevjerojatno uskoj ideji o idealu ženske ljepote jer su u suprotnom bezvrijedne.
Ove poruke možemo vidjeti u načinu na koji polugola vitka bjelkinja s velikim grudima korištena da reklamira bicikl, hamburger ili niskobudžetnu aviokompaniju. Vidimo ih i u činjenici da bilo koja žena, bila ona političarka ili žrtva ubojstva, je predstavljena i prosuđivana s obzirom na njeno tijelo. Nedavno izvješće kampanje All Party Parliamentary Group on Body Image donosi da su djevojčice već u dobi od pet godina zabrinute oko svog izgleda i svoje veličine te da je svaka četvrta 7-godišnjakinja barem jednom pokušala izgubiti na težini. Poruke su također vidljive i na stranicama koje uče djevojčice kako da se uštipnu da bi se riješile celulita ili im pokazuju kako da koriste šminku da bi se svidjele dječacima. Primjećujemo ih i u novinama koje u 2014. godini gotovo svaki dan na svojim stranicama imaju sliku ženskih grudi.
Poruke šalju i ‘muške’ stranice koje dehumaniziraju ženu dajući joj, na temelju njenog izgleda, ocjene od 1 do 10, čime ona prestaje biti osoba i postaje broj – solidna sedmica i slično.
I, nedvojbeno, poruke vidimo u pričama stvarnih žena koje preplavljuju Everyday Sexism Project svakoga tjedna, pričama djevojčica i djevojaka u školama i sveučilištima. U pričama žena o čijim se stražnjicama raspravlja na poslu i školarki čije se grudi komentiraju glasnim povicima iz jurećih auta. Čujemo ih u razgovoru s 14-godišnjakinjom koja uzima tablete za mršavljenje kako bi imala zadovoljavajuću prazninu između bedara, takozvani ‘thigh gap’ i prekrasnom 17-godišnjakinjom koju je sram pokazati svoje ruke, te u izjavi jedne 15-godišnjakinje: “Svaki dan gledam svoju mamu kako je depresivna jer su joj grudi obješene, a koža puna bora. Osjeća se ružnom, iako je nevjerojatna, ali ja je ne mogu osuđivati jer i sebi činim isto”.
Ljudi su bili šokirani aplikacijom za plastičnu kirurgiju, ali ona zapravo nije iznenađujuća. Postali smo toliko naviknuti na sve što se događa djevojkama i ženama, da smo zapravo prestali i primjećivati.
Prevela i prilagodila Sara Sharifi
