Nema sumnje – Disneyjevo Snježno kraljevstvo je queer. Elsa koja krije svoje ledenjačke moći metafora je za strah od ‘izlaska iz ormara’, Oscarom nagrađena pjesma Let it Go (u nas prepjevana kao Puštam sve) prava je himna autanja, a jedan od likova u filmu neizravno otvara pitanje homoseksualnosti kao izbora raspitujući se jesu li Elsine nadnaravne moći urođene ili stečene, odnosno je li s njima rođena ili je ukleta. Liberalne skupine hvale ovaj queer podtekst, konzervativne ga kritiziraju.
No ono što možda najviše zapanjuje kad je riječ o queer interpretacijama ovog filma jest činjenica da one uopće nisu zapanjujuće. I kroz svoje korporativne prakse i kroz sadržaj filmova, Disney već desetljećima implementira takozvanu “gay agendu”, odnosno mijenja svijet na bolje promicanjem tolerancije i prihvaćanja različitosti.
Počnimo s najočitijim: kao korporacija, Disney već dugi niz godina zauzima progresivan stav prema LGBT osobama. U zabavnom parku Wald Disney World gay pride se održava još od 1991. godine, a od 1995. gay zaposlenici/e Disneyja imaju pravo na zdravstveno osiguranje za svoje partnere/ice (odluka je u vrijeme donošenja izazvala niz negativnih reakcija i komentara na račun korporacije).
Jedan od najdirljivijih primjera tolerantne atmosfere koja vlada u Disneyju jest slučaj Howarda Ashmana, pisca tekstova pjesama i deklariranog homoseksualca koji 1991. umire od AIDS-a. Osim što potpisuje tekstove pjesama za filmove Mala sirena, Ljepotica i zvijer i Aladin, Ashman je usko surađivao na produkciji filmova, prisustvovao audicijama za glumce/ice i sastancima s animatorima/cama i scenaristima/cama. Kao priznanje za njegov golem doprinos, Disney je na kraj filma Ljepotica i zvijer dodao sljedeću posvetu: “Našem prijatelju Howardu Ashmanu, koji je sireni dao glas a zvijeri dušu, zauvijek ćemo biti zahvalni”.
Ashmanova priča ujedno je primjer kako sadržaj Disneyjevih filmova progovara o teškoćama s kojima su suočene LGBT osobe. Na Ljepotici i zvijeri Ashman je radio tokom najgorih (i posljednjih) faza bolesti, pa je skladatelj Alan Menken film opisao kao Ashmanovu “osobnu priču”. Ljepoticu i zvijer stoga možemo tumačiti kao alegoriju: odbačena od društva, nakaznoga tijela, venući poput čarobne ruže, Zvijer predstavlja utjelovljenje degenerativne bolesti. Ljubav Ljepotice koja na koncu prekida kletvu simbolizira fantastični lijek koji je samome Ashmanu bio uskraćen.
{slika}
Čak i bez Ashmana i njegova sudjelovanja, queer djeca mogla bi se poistovjetiti s protagonistima/cama Disneyjevih filmova, mahom autsajderima/cama koje njihove unutarnje težnje (najčešće izražene kroz tzv. “Želim” pjesmu koja otkriva snove i želje pojedinog lika) izdvajaju od ostatka društva. Ariel (Mala sirena) želi pripadati svijetu ljudi, Belle (Ljepotica i zvijer) slovi kao “čudna djevojka“, drugačija od ostalih stanovnika/ca mirnog gradića, dok Pocahontas (Pocahontas) odbija biti mirna poput ritma bubnja. Ove i slične želje i težnje obilježavaju Disneyjeve protagoniste/ice kao neobične, čudne – riječju, kao queer (riječ doslovno znači čudan, neobičan, smiješan).
Ove arhetipove nalazimo čak i u klasičnim Disneyjevim filmovima. Isprva meta poruge, slonić Dumbo (Slonić Dumbo) otkriva svoje goleme uši (znak njegove različitosti) i ponosno maše svojom zastavom – sve to nakon halucinacija o ružičastim slonovima i satova letenja. Pinokio (Pinokio) predstavlja utjelovljenje queer anksioznosti: film prati njegova nastojanja da postane “pravi dječak” te da, izvođenjem maskuliniteta (psovanje, pušenje i loše ponašanje općenito), zadobije očevu ljubav.
A tu je i činjenica da Disneyjeve protagonistice često odbacuju tradicionalne obrasce braka. Ariel se, protivno očevim željama, želi udati za čovjeka, Belle odbija Gastonovu prosidbu pred okupljenim mještanima, Jasmine ne mari za prosce koje odabire njen otac, Pocahontas se ne želi udati za plemenskog ratnika, a Mulan odbacuje konvencionalne ugovorene brakove. Iako najčešće završavaju tradicionalnim sretnim završetkom u vidu heteroseksualnog braka, filmovi ipak prikazuju likove koji odbacuju očekivanja roditelja i društva, pozivajući se na svoje pravo da sami odaberu bračnog/u partnera/icu. Sve navedeno uvelike odgovara temeljnim idejama i zahtjevima borbe za gay prava.
Mnoge Disneyjeve ljubavne priče primjer su “nemogućih žudnji”, koje – kako u studiji Feeling Backward tvrdi Heather Love – predstavljaju ključnu sastavnicu queer iskustva. Ariel ne može biti s Ericom sve dok ne postane ljudsko biće, a veza Belle i Zvijeri je nemoguća sve dok se Zvijer ne pretvori u čovjeka. Da bi Jasmine bila s Aladinom on najprije mora postati kraljević, a da bi Pocahontas mogla ostati s Johnom Smithom, najprije mora napustiti svoj narod.
U utjecajnom djelu Nevolje s rodom Judith Butler navodi da je rod djelomično performativan. Elemente performativnosti nalazimo u likovima transvestita u Disneyjevim filmovima i instancama subverzije roda. Disneyjev tim animatora/ica navodi transvestita poznatog kao Divine kao nadahnuće za lik morske vještice Ursule u filmu Mala sirena. Baš kao što je uloga Divine u filmu Ružičasti plamenci odraz odluke transvestita da si daju oduška ponašajući se u skladu sa slikom koju je o njima stvorilo društvo (dakle, kao “perverznjaci”), tako je i Ursula obilježena kao perverzna kroz govor o seksu u filmu za djecu. Ona potiče Ariel da koristi svoje tijelo kako bi li zavela princa, a njena čarolija sireni ne daje samo noge već i (što je za pretpostaviti budući da Ariel iz mora izranja potpuno gola i da joj je potrebna odjeća) spolni organ.
Drugi primjer pomicanja granica roda nalazimo u filmu Aladin: Duh iz čarobne svjetiljke pretvara se u brojne likove, uključujući i žene, a u nekoliko navrata čak navlači i žensku odjeću i donje rublje. Štoviše, Aladinova romansa s Jasmine daleko je slabije razvijena od njegovog prijateljstva s Duhom, a njegova odluka da oslobodi Duha emotivni je vrhunac filma. Duh (u nadahnutoj izvedbi Robina Williamsa) kroz šalu ukazuje na queer podtekst filma: “Nekako mi si omilio, mali… Ne da želim da zajedno kupujemo zavjese…”
Još jedan očit primjer nalazimo u filmu Mulan, u kojem se naslovna junakinja prerušava u muškog vojnika. Kad se muški vojnici pri kraju filma odijevaju kao kurtizane kako bi se ušuljali u palaču, film zaokružuje temu performativnosti roda prikazujući i žene koje se pretvaraju da su muškarci i muškarce koji se pretvaraju da su žene. Također, Mulanina “Želim” pjesma djeluje kao himna za klince rođene u pogrešnom tijelu – “Kad će moj odraz pokazati tko sam doista?” Zanimljivo je i da film insinuira da se Mulanin zapovjednik zaljubio u nju dok se pretvarala da je muškarac.
{slika}
U ponešto suptilnijem tonu, Disneyjevi/e protagonisti/ce često sazrijevaju na načine koji evociraju queer iskustvo. U studiji The Queer Child Kathryn Bond Stockton ističe da iskustvo bivanja queer nije povezano samo s homoseksualnošću, već i s odrastanjem na neki od ‘abnormalnih’ načina koji od djeteta čine autsajdera. Jedan od tih načina uključuje rast s fizičkim različitostima, što Disney prikazuje kroz motive kao što su Pinokijev nos ili Zlatokosinu kosu. Slijedi “odgođeni rast”, koji tematiziraju filmovi poput Petra Pana ili Knjige o džungli čiji protagonisti žele ostati u Nigdjezemskoj (Petar Pan), odnosno u džungli (Mowgli) kako ne bi morali odrasti. Spomenimo ovdje i začarane predmete u Ljepotici i zvijeri koji ne mogu rasti sve dok se čarolija ne prekine i oni ponovo ne poprime ljudsko obličje, te Quasimoda i Zlatokosu koji čitav život provode u tornju, odvojeni od ostatka svijeta, što im onemogućava da se socijaliziraju.
Treći način koji navodi Bond Stockton jest “rast kroz životinje”, a odnosi se na kućne ljubimce koji postaju odraz unutarnjih života svojih queer vlasnika/ca. Ovo je zamjetno kroz čitav Disneyjev kanon: osim očitog antropomorfizma u filmovima poput Bambija ili Kralja lavova, u većini filmova nalazimo životinjske pomagače i kompanjone koji, u filmovima koji prate zgode i nezgode ljudskih protagonista/ica, odražavaju emotivna stanja svojih gospodara/ica, odnosno prijatelja/ica. Cvrčak Jiminy predstavlja Pinokijevu savjest, dok Arielin riblji prijatelj Flounder dijeli njenu radost i tugu; čak i zlikovci imaju vlastite ljubimce, poput papagaja Iaga koji je zao i pokvaren poput svog vlasnika Jafara.
U konačnici, Disneyjevi su filmovi istovremeno i tradicionalni i subverzivni: suptilno se obraćaju queer djeci istodobno servirajući ‘klasične’ priče o princezama pretežno heteronormativnoj globalnoj publici. Ne trebate početi proučavati queer teoriju niti postati pobornikom/com kampanje “Bit će bolje” (It Gets Better) da biste shvatili zašto je sve ovo uopće važno. Nudeći konvencionalne sretne završetke autsajderima i čudacima, Disneyjevi filmovi svakom djetetu daju do znanja da je u redu biti drugačiji/a.
